ORFIČKO U SLIKARSTVU NADE ŽILJAK po Dori Kinert

“Malo je idiličnih ljudi, ali ih ima.” Bela HamvasSlikarstvo Nade Žiljak uglavnom se, kao što je to čest slučaj, uzima “zdravo za gotovo”, ostajući u sferi površnog dojma i sviđanja, (što općenito vrijedi za najčešću recepciju likovnih djela), a ona sama, kao ni većina slikara, ne može tu (površnu) percepciju premetnuti u kvalitetniju, ili pridonijeti radikalno drukčijem vrednovanju svojih slika. Jer ona se sama nikada nije drastično mijenjala, nije se trudila da bude “drukčija”, “bolja”, “novija”. To se iz svega može izčitati. Nije prolazila kroz različite “faze”, možda je postajala samo prepoznatljivija, odnosno produbljavala je svoj slikarski identitet. Može li joj se to upisati u manu? Nesposobnost? Inertnost? Do sada je naslikala toliko međusobno “sličnih” slika da se slobodno može govoriti o očitosti te tvrdnje. Njezine slike često su nalik jedna drugoj. Isti motiv, ista “mizanscena”, tek poneki novi “rekvizit”. Je li to samo privid, ili se to može reći i za djela drugih slikara? Da li to samo po sebi doka-zuje išta važnoga? (I je li to uopće važno, budući da ovo ne piše likovni teoretičar, već obični promatrač.) Ali iz te perspektive nijedno pitanje ne treba potcjenjivati, jer ga i drugi promatrači samima sebi stidljivo postavljaju. Kao recimo: Da li i slikari - kao pisci - uvijek slikaju i pišu jednu te istu sliku ili roman, i zašto to čine, radi čega? Ili, zašto često u gledatelja izostaje efekt, i sve se svede na nemušto prihvaćanje ili odbijanje, a ponajčešće na nerazumijevanje. Ono što prvo uočavam u pokušaju poopćivanja svog osnovnog dojma, kad je riječ o slikarstvu Nade Žiljak, jest da se na njenim slikama boje rastapaju gotovo u nekoj nesvjesnosti, zanosu, slobodno od “komponiranja”, kao u nekom rastaljenom kaleidoskopu, koji se iz slike u sliku mijenja samo u nijansama, jačini tonova i svjetla. Ali ritam dosljedno, gotovo uvijek, ostaje isti. I fi gure na tim pozadinama funkcioniraju na isti način; obično su u paru, lomljivih udova, u uvijek istom eteričnom, lebdećem pokretu. I ne stoje tu kao neki “ukras”, već su tu da izraze nešto. Što? Pokušat ćemo na to odgovoriti kasnije. Naslovi? Krije li se u njima neki odgovor? Uvijek su u većim serijama, kao što su “Zagrljaj” ili “U zanosu”, što govori o činjenici da oni predstavljaju tek zajednički nazivnik, vanjski okvir, opću naznaku, jednom riječju nešto za autoricu ne odveć važno, ali što ipak iskazuje prevladavajuću atmosferu tih djela. Moj je zaključak da i naslovi odražavaju ono što je naslikano, možda i nesvjesno, ali tim prije savršeno prikladno.Ali, koju to zbilju, slika Nada Žiljak? To je najvažnije pitanje, u svakom slučaju to je ono što me je oduvijek odista zanimalo. O kakvoj se tu “stvarnosti” radi? O kakvom “svijetu?”. Odgovor sam naslućivala, činilo mi se da sam mu blizu; štoviše, bila sam sigurna da se radi o “ORFIČKOM”, čak sam ga mogla i nemušto artikulirati, ali sam ga konačno prepoznala u analogiji s djelom jednog mislioca – Bele Hamvasa.Takva vrsta otkrića uvijek predstavlja zadovoljstvo, jer su u srži istinita.

Dakle, pošla sam od činjenice da su Nadine slike “orfi čkog” karaktera, a došla do zaključka da njima caruje ona ista transcedentna vedrina (neuh-vatljiva i nedodirljiva), koju nam kao svoj životni credo sugerira Hamvas, pokušavajući ga osvjestiti u čitatelja, kao što ga Nada Žiljak osvješćuje u gledatelja. Ali tu se ne radi o pukom estetiziranju, zaostalom mladenačkom infantilizmu ljepote i ugode, ili o pukom svijetu žudnje. Ne, naprotiv, tu se radi o osviještenosti, odnosno rafi niranosti za koju je potrebna drukčija spoznaja, spoznaja drukčija od puke “slikarske odluke” da se nešto na (slikarski) način iskaže. To se naime jedino može postići “SUKANJEM NARAVI”, cijeđenjem vlastite prirode i bića, a krajnji ishod toga iscrpljujuće dugog puta upad je TRAN-SCEDENTNOSTI u svijet. Svijet koji je već odavno tup, neosjetljiv i gluh. “U pokvarenosti i razularenosti, koji traju dvije i pol tisuće godina, jedina i posljednja baza reda, zanos je djela u kojemu čovjek živi i jedino i posljednje u što još vjeruje i za što se još može žrtvovati s ostatkom topline svog upola sleđena srca. Djelo je jedan oblik vječnosti. Moguće da je posljednji. Djelo je slava. Djelo je posljednja mrvica sakralnog bitka”, kaže Hamvas.Nada Žiljak nije puki slikarski praktičar takova orfi čkog pogleda na svijet. Možda tog “orfi čkog” u svom djelu čak i nije svjesna, te je njeno slikarstvo tim prije autentično. Ali onaj tko ga doživljava izvana, kao promatrač, kao gledatelj, uviđa da njeno slikarstvo postaje sve općenitije, jednostavnije, zgusnutije. Istodobno i sve osobnije, slojevitije, iznijansiniranije.Danas je ono više nego ikad izraz djelotvornog postojanja autentičnog života svog autora. Izraz autoričina ozbiljenja, njezine vjerodostojnosti i izvornosti.Koliko je slikara koji su u stanju slikajući OZBILJITI SEBE? Nemoguće je to učiniti u okviru nekog “projekta”, nekog zadanog plana, odista nemoguće. Da bi se to bolje razumjelo treba konstatirati dvije stvari. Slijedeći Hamvasevu misao da se svijet ne mijenja, da ima svoj jedinstveni sustav koji je njegov temelj, i da će (s obzirom na to da nikada neće biti drugog temelja) svako narušavanje tog preciznog bitka imat nesagledive posljedice po čovjeka: gubitak njegova ukusa, podivljalost običaja, pomračenje uma. Odgovor na to stanje, bilo bi spasenje, jedinstveno, jedino djelo u kojemu umjetnik djeluje. To se ne može dogoditi na planu “realizma”, već u odnosu imaginacije i subjektivnog ja. Uostalom, ta i takva realističnost nije istinita. Vjerovati da je realističnost istinita, zabluda je koja vrijedi jednako za sve ljude.“Malo je idiličnih ljudi, ali ih ima”, kaže Hamvas. “Onih koji umiju mirno sjediti, uz vino ili čaj, ne žure se, leže u travi i ništa neće. Ali idila sama nešto je drugo. Sposobnost da čovjek šuti, da sjedi, da čeka. Idilična stabla. Jedna se staklenka može staviti na policu da nastane idila. Slamnati stolac. Van Gogh. Idilične životinje. Nadosobnost. Najviša moguća metamorfoza. Prag zbilje. Još ja, ali više ne to. Kad čovjek shvati da je tijelo zgusnuti duh, a logika zgusnuta magija, tvar zgusnuta netvar, sadržaj zgusnuta forma, i čudo zgusnuta zbilja.” I da zaključim, želi li se razumjeti slikarstvo Nade Žiljak, bit će najprikladnije posvetiti se razumijevanju njegove stoičke vedrine. Dora Kinert Bučan

Patrik Ervell’s latest collection is ironically titled “Software”ADIDAS ORIGINALS TUBULAR SHADOW. In the notes from the presentation, Ervell says he was “interested in developing tension between nostalgia and sci-fi,NIKE ZOOM WINFLO 3” and even included ‘90s cyberpunk amongst his influences. Ervell developed this point of view by creating an imaginary software company called Idegen software systems. He then re-appropriated the company’AIR JORDAN XXXI MENs logo in several of the collection’s garments. Elsewhere,MBT TARIKI MEN mohair coats with oversized lapels made an appearance alongside mock neck tees,NIKE AIR JORDAN RETRO 5 police-inspired ribbed sweaters,MBT FORA GTX WOMEN flight bombers, and polyurethane leather coats. The setting was also suitably dystopian, and the resulting ambiance was something akin to if the creators of Deutschland ’83 and Hackers met up and decided to create a collection… We mean that as a compliment.Yesterday afternoon,JORDAN CP3 IX MEN artist JR spent the day working on his latest collaborative piece with Daniel Arsham in Greenpoint,NIKE AIR MAX 90 Brooklyn,MBT KIMONDO GTX MEN NYC. Connecting the lines between art, architecture, dance and theater, Daniel Arsham has been known to subvert existing architectural structures in unconventional,NIKE CLASSIC CORTEZ NYLON playful ways; confusing and confounding the expectations of space and form. Source: Street Art News .