HAIBUNI
RIJEČ I SLIKA

Vladimir Devidé - Nada Žiljak

Mojim prijateljima:

Dipl. Ing. Rikardu Bariću,
Dr. Draženu Gorjanskom,
Dr. Franji Jugu i
Dipl. Oec. Ivanu Šimunoviću

V. D.

UDK 886.2-1
DEVIDÉ, Vladimir
Haibuni : riječ i slika / Vladimir
Devidé ; < ilustracije > Nada Žiljak.
- Zagreb : FS, 1997. - 79 str. : ilustr.
u bojama ; 27 cm
ISBN 953-6052-88-1
970528089
http://www.ziljak.hr
http://www.gallery-hr.com

PREDGOVOR KAO PRIZNANJE

Sadržaj ove knjige su haibuni iz mojeg Bijelog cvijeta (1988, 1994) te još nekoliko njih koji su objavljeni u nekim časopisima u Japanu, SAD ili našem Haiku.
Za razliku od njihovih ranijih pojava, ovdje se ti haibuni javljaju oplemenjeni ilustracijama za koje nemam riječi kojima bih se znao dostojno zahvaliti gospođi Nadi Žiljak. Te slike ne samo da dodaju novu dimenziju tekstu, već mu i bitno pojašnjuju poruku, jer je gospođa Žiljak uvijek bila pripravna saslušati moja često i opširnija izlaganja okolnosti u kojima su pojedini haibuni napisani i tako putem slike znatno potpunije i bogatije prenijeti doživljaj kojim je potaknut tekst negoli bi to mogla riječ s‰ma.
Nadalje, zahvalnost dugujem i svima onima s kojima sam se ovdje, u Sloveniji i u Japanu sretao tijekom posljednjih pola stoljeća, a koji su me susreti potakli - kojiput upravo prisilili - da napišem ove haibune.
Konačno, iskrena hvala i svim djelatnicima FS-a bez čije susretljivosti, razumijevanja, stručnosti i zalaganja ova knjiga ne bi bila takva kakva jest - u opremi o kojoj inače ne bih mogao ni sanjati.
U Zagrebu, svibnja 1997.

Vladimir Devidé

TRAVA

Dok ležimo u travi, prije nego što usnemo, zelene
su vlati posve blizu, a daleko za njima modre su
planine.

Kamenčići leže na zemlji rasuti u travi, kukci
se kreću duž vlat” i mušice lete među
njima - posve blizu.

A daleke planine prekrivene su šumama i podno
planina prostiru se gradovi - njihovi stanovnici
žive i rade u svojim gradovima. Dalekim, beskrajno
dalekim.

Nema ničega između bliske trave i dalekih planina,
baš ničega nema između njih. Planine se nastavljaju
na trave, planine su u travama, planine su trave.
Vlati trave stabla su u dalekim planinama, a
kamenčići na zemlji daleki su gradovi;

kukci i mušice u travi stanovnici su dalekih
gradova i stoljetni bor na vrhu planine
tanašna je travčica,

ova tu, koja upire ravno u nebo.

Ležim u travi -
ničega nema sve do
dalekih brda.

OBLACI

Plove nebom - oblaci - i nestaju i opet nastaju kao
duše, i kao misli i kao ljubavi.

Posve bijeli i meki, čisti, krov su nad domom ptic‰
- ne znajući ni sami za sebe, žive i umiru u čudu,
u zanosu, smireni jer su vidjeli život na zemlji.

Kad su visoko, iznad boli i iznad veselja, kad su
tako visoko, da je sve što vide posve sitno, poput
igračaka, skupljaju se i razilaze, ispunjaju praznine i
ispražnjuju prostore. Uvijek se mijenjaju - iz časa u
čas - i uvijek su isti - od vremen‰ davno prije
faraon‰ do danas.

No, kad je oblacima teško, kad su pred
mučnom odlukom, mračni, ozbiljni, prije nego
što zaplaču, sjednu u hlad pod suncem,
zamišljeni, crni i tjeskobni - i tada vlada tišina.

Tamni oblaci -
spuštaju se na zemlju:
kako sumorno!

KIŠA

Preko mreže grana rasprostrto nebo: iz ponjava
oblak‰, uz polj‰ zasijanih zvijezdama sipi kiša -
mokre se iskre roje oko svjetiljke.

Blistaju u kosi - među crnim vlatima, pred zastorom
noći - pepeo izgorjela bisera.

Samo da ne bi kliznule kapljice s trepavica!
Gledajući kroz njih, svaka se raspršuje u stotine
iskara što lete naokolo: koprena srebrnih mušica luta
među zvijezdama.

Oči - zauvijek, tople zvijezde, u iverju raspršene
jeseni:

Kako lijepo:
gledati drage oči
kroz kapi kiše -

- kroz kapi kiše na trepavicama.

VIHOR

Silovit vihor goni mračne i teške oblake. Čuje mu se
poklič kad krši debla; krik kad se lomi o bregove.
Oborio se, nebeski bog, na šume i livade -
razmahuje pestima oslobođena titana. Odbjegli je div
raskinuo lance i s pjenom na ustima jurnuo u doline
da bi ih satro i smrvio. Munja mu je pogled i grom
je udarac njegove šake.

Stignuvši do suprotne planine srušio se poput
ranjene zvijeri. Rastrgali su ga bregovi - kamo
da ode, što da stvara, što da ruši? Počeo je
klecati; udarci su mu rjeđi, rika mu je potmula.

Pao je. Ubili su ga.

Lom grmljavine -
stropoštala se mrtva
s neba na zemlju.

I kad je tako pao, vihor zaplaka i krupne kapi kiše
počeše mirno padati kako bi oživjele travu i kako bi
oprale rane na polomljenim granama. Smirio se i
zaspao umiven toplim suzama. Posve je tiho: ptice i
zrikavci šute. I s‡mo je vrijeme zastalo u štovanju,
pred smrću slomljena diva.

POTOK

Jednom sam, šećući uz pokošeno sijeno pokraj ceste,
izdaleka vidio djevojku s glatkom lanenom kosom; s
raspuštenom glatkom kosom poput vode što se
prelijeva preko obloga bijelog kamena u gorskom
potoku kada god padne jača kiša ili u proljeće kad
se topi snijeg u brdima.

Ne znam je li bila lijepa; samo sam joj na
trenutak vidio velike modre oči.

Poslije je nisam više vidio i dugo sam, danju i noću,
gledao tu djevojku s lanenom kosom.

Niz obli kamen:
voda gorskoga potoka -
kosa djevojke.

Htio bih ubrati modrih cvjetova na livadi da
ih upletem u lanene kose; cvjetove vodopije i
modrih zvončića.

Gdje li je sad ta djevojka s lanenom kosom? U
Mliječnoj stazi još je uvijek samo odbljesak njezine
kose. Samo je poneka vlat u zlatnim slamkama
dozreloga žita. Samo se jedan pramen i sada slijeva
preko obloga kamena u gorskom potoku, kada ga
god probode mlaz zalazećega sunca, što se probio
među stablima omorika.

KUPINE

Krik tetrijeba je pjesma ljubavi -
- krik tetrijeba u šumi, među smrekama.
I zrikanje zrikavaca je pjesma ljubavi -
- zrikanje zrikavaca na oranici, navečer,
poslije kiše.
I let leptira je pjesma ljubavi -
- let leptira, njegova krila u letu.
I miris cvijeća je pjesma ljubavi -
- miris cvijeća na polju, kad je zašlo sunce.
I modrina neba je pjesma ljubavi -
- modrina neba na nebu i iznad neba.
I šapat molitve je pjesma ljubavi -
- šapat molitve u kapelici.
I ljubav sama je pjesma ljubavi -
- ljubavna pjesma o pjesmi ljubavi.
Večer je; suton -
šetali smo se livadom
mimo kupina.

JESEN

Sišle su s neba da bi utješile zemlju - bezbrojne
kapi kiše: razastrle su koprene ispred dalekih
bregova da bismo mirno snivali.

Jesenska je kiša oprala jesenske cvjetove i jesensku
travu i lišće jeseni pa, pjevajući posve tiho,
zadovoljna odlazi. A svaka kap kiše nosi svoje svjetlo
i svoju sjetu i nosi boje jeseni, i ispire iz duše
nemir i žamor, i nosi dalje svoje svjetlo i svoju sjetu.

Otpalo lišće
jeseni - na puteljku
mokromu od kiše.

Sunca sjaje u očima i raspršuju se kapljicama
po paučini kose u druge oči i posvuda
naokolo - po tlu, po ogoljelim krošnjama
i po nebu među zvijezdama.

I već je noć, a kiša još uvijek svjetluca i briše
razliku između svjetla i tame i briše
prostor i briše vrijeme. Svaka kap, svaka
pojedina kap: u njoj se ogledaju svjetovi.

Sunca u oku.
Raspršene zvijezde.
Jesenska večer.

GODIŠNJA DOBA

Proljetno jutro. Modri leptir izrezan iz neba leprša
oko žutoga maslačka - vraća se suncu. Nošen
proljećem nosi proljeće.

Modri leptir!
Uhvatih ga za krilca
- pa ga pustih.

Ljetno podne. Kod zavoja ceste, pokraj potoka uz
rub bistre plitke lokve, uz natopljeni šljunak i
promočeno lišće lanjske jeseni, rastu mesnate
stabljike, kožnati listovi i metalni cvjetovi: latice od
zlatnih listića i prašnici od zlatne prašine na tankim
zlatnim žicama.

Zlatni cvjetovi -
baš ni jedan jedini
neću ubrati.

Jesenska večer. Posljednje zrake sunca probijaju se
kroz listove loze. Mahovinom obrasli panj hrasta
i orao koji kruži visoko iznad izvora čuvaju
tajnu planine.

Sunce kroz lišće
jeseni: žuto, zlatno,
smeđe, crveno.

Zimska noć. Ledene iglice na crnomu nebu. Sjene
su na mjesečini od modre ocjeli. Kvrgave smolaste
grane tinjaju na ognjištu.

Spuštaju se
prozorski zastori.
Baka sklapa vjeđe.

DJECA

Netko je za djecu napisao da su djeca vjetra, djeca
neba, djeca zemlje.

Ravna prašnjava cesta. Djeca pokraj ceste grade
kuću od blata. Guske u povorci prelaze cestu.
Izdaleka približava se rasklimani autobus.

Prašnjava cesta ...
Autobus trubi djeci -
ona mu mašu.

(Znao sam kako to ne trubi šofer autobusa, nego
baš s‰m autobus.)

Livada u šumi, okružena stablima. Djeca bježe na
sve strane; jedno lovi drugo.

Šareno mnoštvo
djece prelazi preko
zelene livade.

- A nešto dalje

Štene trči uz
brežuljak. Djeca trče
nizbrdice.

Potleušice na periferiji. U nekom dvorištu djevojčica
nosi i miluje debelu kokoš.

Najviše volim
- reče - kolač od sira
i kruh s mašću.

LJUBICE

Pred kućom u Tokiju, u koju svraćaju strani
mornari, stajala je djevojčica i prodavala ljubice.

Unutra je njezina starija sestra (otac je
stradao u prometnoj nesreći, a brat studira,
pa privređuje samo noću).

Danas nisu došli mornari (oni su inače grubi i
neotesani, žvaću gumu - ali uglavnom pristojno
plate i ostave još cigareta ili čokolade). Danas su
došli nogometaši iz daleke male zemlje u Europi.

Oni su u domovini vrlo popularni: o njima
pišu novine, donose njihove slike, a mlade
djevojke izrezuju te slike i lijepe ih u
bilježnice ili stavljaju pored televizora - čak i
u zabitnim selima.

Bili su pijani, i kad su se svi izredali, starija je sestra
pala u nesvijest. Jedan od njih pokušao ju je
probuditi rakijom, ali nije uspio. Onda su svi
nogometaši pobjegli, ne plativši, popivši
ostatak rakije.

Djevojčica još čeka stariju sestru; pada kiša
i hladno je, ali sama ne može ići kući. Još
ne zna da joj danas sestra neće donijeti
čokolade.

Noću, na kiši
djevojčica prodaje
uvele ljubice.

MAJKA I KĆI

Gore u sobi mati sprema u bijeli ormar bijelo rublje
i bijelu posteljinu za svoju bijelu kćer; brižno,
uredno, bijelo.

Brižljivo spremljen
u bijelom ormaru:
miraz za kćer.

Dolje u vrtu kći bere makove:

U priprostoj haljini, čisteći lijehu - kraljica
je cvijeća i leptira. Bosonoga hoda po
zemlji i travi - božica je zemlje i trave.
Pojela je jednu breskvu, bacila je košticu -
gospodarica je voća, sunca i neba.
Gospodarica je, kraljica i božica, od zemlje
do neba.

Rukama kida
i baca u košaru
zrele makove.

Dok bijela posteljina spava u bijelomu ormaru kći
je rasprostrla ruke i kosu preko voćnjaka
i vrtova a dok mjesečina plavi rublje, od kose
kći plete sunce.

TRAVNJAK

Umoran, beskrajno umoran gledao sam kako skupljaš
jabuke, otpale poslije oluje: mokre jabuke iz
mokre trave i mokroga pijeska u dvorištu;

umoran, gledao sam kako vješaš rublje:
bijelo, čisto, tek oprano;

umoran, gledao sam kako nosiš mlijeko preko polja,
iz susjednoga sela -

Znam da ti nikad ništa neću moći reći
- a nije mi teško: tvoja je prisutnost
prisutnost sreće;

znam da ti nikad neću moći taknuti ni kosu
ni ruke - a nije mi teško: kosa ti je plavo
proljeće, a ruka bijeli anđeo;

znam da ću morati otići i vratiti se mnogo
prije tebe - a nije mi teško:

ti ćeš biti na svojim livadama i travnjacima, u
svojim planinama -

Travnjak: zeleno,
žuto, bijelo, modro,
crveno more.

VEČER U HLADNOJ SOBI

Neložena soba. Vani puše hladan vjetar i pljušti
kiša. Bijelo pocakljeni vrč pun je vode.

Kroz prozorčić potkrovlja:
niz listove jabuke
cijedi se kiša.

Djevojka s modrom pregačom donijet će posudu
mlijeka. Debelu, tešku, toplu porculansku šalicu.

Kad se uspinje
po drvenim stubama
- zvuci njezina hoda.

Pljusak je prestao. Iz travnjaka diže se maglena
para. Vruće mlijeko puši se iz debele posude -
na površini stvorila se kožica sa žućkastim
kolutićima.

Crkva poziva na večernju - udarac zvona,
pa još jedan i onda cio pljusak.

Prostrana polja
potopljena zvonjavom -
još čujem njezin glas.

Vjetar se stišao. Nebo zastrto oblacima. Na jednom
mjestu treperi blijedomutna zvijezda, kaplja
mlijeka u sumraku.

Deblo jabuke ispod prozora nije više obasjano -
djevojka s modrom pregačom možda već spava.

Večernji lahor -
plove modre planine -
snovi snivaju.

BIJELO I MODRO

Planine su još bile posute laticama snijega, a livade
su već prekrivene pahuljama tratinčica. S vrhova
se bjelina slijevala u doline, u muzlice s mlijekom.

Bijeli snijeg,
bijele tratinčice,
bijelo mlijeko.

Tratine su bile prepune nezaboravaka, kapljica
pljuska iz vedroga neba. I njezine su oči bile dva
nezaboravka.

Modro je nebo,
modar nezaboravak,
modre su oči.

Na rubu planine bijeli snijeg susretao se s modrim
nebom, a u travi bijele tratinčice i modri
nezaboravci. Modri su koluti šarenica plovili u
bijelim očnim jabučicama.

Kako da je zaboravim kad znam da je gledala
iz svakoga nezaboravka, da je stajala uza
svaku jelu i sjedjela na svakomu kamenu,
da je pjevala iz svake ptice i sjajila iz svake
zvijezde i plesala u svakoj mušici iznad jezera!

Bijelo svjetlo
modroga sutona: oči -
misa tišine.

CIKLAME

U sredini dvorišta rastao je grm žutike; u sjenu
šiblja zasadila je jednom ciklame iz šume. Cvale su
svake godine. Poslije sam jednom i ja donio
ciklamu i zasadio je pokraj njezinih.

Nakon mnogih jeseni opet sam navratio, no ciklama
više nije bilo.

- Tvoje ciklame ne cvatu više?

- Sad je ovdje premalo svjetla. A bila je i
jedna Vaša.

Te su večeri polja djeteline bila zelenija, oblaci su
bili viši i sjene planin‰ dublje: jer posljednju
rečenicu "A bila je i jedna Vaša" izrekla je nešto
tiše.

Sjena žutike
i crvene ciklame.
Modre uspomene.

BILJEŽNICA

Radio je u nekom konzulatu u Tokiju, ali
Japankama se predstavljao kao "Jean-Paul,
francuski pilot".

- Susreo sam se - reče - s krasnom
srednjoškolkom. Uči engleski - mnogo radi,
dosta razumije, samo joj, veli, nedostaje
konverzacije. "E, pa ništa lakše" - rekoh -
"dođi k meni pa ćemo razgovarati". I dođe
ona k meni istoga poslijepodneva: kupila
je čistu bilježnicu s crtama, novu gumicu i
zašiljenu olovku. Učila bi engleski! "E, jesi
ti malo bedasta" - rekoh ja njoj po naški,
pa je povalih, pa je počeh skidati, a ona se
otima, koprca, rita poput ždrebice, viče,
plače, zove mamu u pomoć. Samo ja sam
ipak nešto jači. Bila je još nevina. I poslije
još je cmizdrila i tulila i jedva ustala i
otišla; pokupila je još svoju novu bilježnicu,
gumicu i zašiljenu olovku i odvukla se i ne
pozdravivši. Pa još kažu da su Japanke
pristojne!

Veliki Bože! Ti, koji svima opraštaš ... Ti bi i
njemu oprostio ...

Zaista, možda upravo u tom i jest Tvoja veličina,
što bi i njemu oprostio ...

Ali ... kako možeš?

Djevojka odlazi
s novom bilježnicom -
sva u suzama.

ŠUMARICE

Bijeli je cvijet crtež bijeloga poljupca, miris mu je
miris crne kose;

poput stotina bijelih šumarica rasutih pod
crnim stablima rasplinjuju se u crnoj
kosi - stotine bijelih poljubaca.

Rastu bijeli cvjetovi na padinama bregova; vrhovi
su im zaodjenuti bijelim snjegovima, pod bijelim
oblacima -

- utopljeni u crnoj noći, bijeli se poljupci
pletu i lutaju crnom kosom.

Dođi, preletimo preko crne šume prema tratini, do
izvora gdje se topi snijeg: iz njegovih bijelih
pahulja rastu bijele latice šumarica - sad u crnoj
noći kad su same među bijelim zvijezdama.

Crne omorike pružaju bijele sjene kako bi
sakrile bijele šumarice. Iglice će ti zamrsiti
crnu kosu, zatočit će u njoj bijele poljupce.

Pogledaj: vidiš li, ondje dolje teče crni potok
- talasa pramenove crne kose. I slušaj:
čuješ li bijelu riku jelena kako odzvanja
od crne pećine?

Crna kosa uz
bijele šumarice -
zvjezdano nebo.

PAPIRNATI CVIJET

Rano ujutro dobio sam, u njezinu pismu, papirnati
cvijet. Stavi li se takav cvijet u vodu, nabubri i
rascvate se - poput pravoga.

Koliko sam već puta poželio staviti ga u vodu! No,
nikad se nisam mogao odlučiti. Znao sam: kad
jednom bude u vodi, uskoro će ga nestati.

Još ga čuvam; vidim u njemu onu koja mi ga je
poslala i želim da ostane vječnim pupoljkom.

No, tu i tamo me na trenutak nagrize sumnja: nije
li vječni pupoljak umro a da nije ni rođen? I živi
li uopće?

Papirnati cvijet
blijedomodre boje;
tanke latice.

Već se spustila noć; uskoro ću leći. I što se više
približava taj trenutak, sve mi je teže: ne znam,
zaista nikako ne znam, bih li papirnati cvijet stavio
u vodu prije nego što pođem spavati?

BOROVA ROSA

Šumarak borova; pijesak. Seljanke grabljama
izdvajaju sitne bijele i sivosmeđe gljive "borova rosa".
Pritvoreni očni kapci: povinuta crta poput
kril‰ galeba u letu. Dolje: modro more, ribari.
Žene razgrču i suše na suncu morsko povrće
wakame.
- Vidi, nezaboravak!
Brežuljak: tvornica crepova - peći gore dan i noć;
žare pocakljenu glinu. Na krovovima bliješte crni
i crveni crepovi, kao da ih je upravo oprala kiša.
- Zašto ... zašto se tako volimo?
Žal vrluda - zavija, ispravlja se. Prati ga more, od
plime zaostala morska trava i školjke; pijesak,
borovi.
Kad pada kiša sasvim je tiho. Lagano teče niz
pocakljene crepove.
Cijele noći kosa je beskrajna: crni valovi kose
i mora; miris kose, borova, mora.
- Zutto ishoni - uvijek zajedno;
uvijek, uvijek zajedno.
Uz puteljke su mala svetišta milosrdnoga Jizoa.
Polja riže i kamelija. Starica s tovarom granja.
- Jesi li sretan? Sviđa li ti se ovdje?
Dvoje djece vuče teške školske torbe. Samo se
polagani i stari vlakovi zaustavljaju ovdje u
Tsunozu. Ostali projure i stanu tek kod Hamade.
Kuhinja: gljive, povrće, morske alge nori, ribe,
naranče. "Darovi brda" i "darovi mora".
- Odmah ću se vratiti čim operem suđe.
Donijet ću čaja.
Koža na vratu meka je i svilena - kuca krv,
srce, cijela djevojka, sve na svijetu.
Nedaleko od toga mjesta živio je prije pet stotina
godina veliki majstor Sesshž. U vrtu što ga je
uredio još raste bor u obliku ždrala i pod
mahovinom još se vide kamenovi u obliku kornjače
- simboli duga života.
Koža na vratu meka je i svilena - kuca krv,
srce, cijela djevojka, sve na svijetu.
Za najstariji bor u Tsunozu vele kako ga je prije
više od tisuću godina zasadio pjesnik Kakinomoto
no Hitomaro. U kamen pokraj bora uklesani su
njegovi stihovi kojima moli brdo Takatsunoyama,
"Visoko brdo Tsunozu", neka se skloni jer mu
zaklanja vidik do njegove žene koja je ostala
ovdje.
Koža na vratu meka je i svilena - kuca krv,
srce, cijela djevojka, sve na svijetu.
Borova rosa,
pijesak, more - galeb
pod crnom kosom.

MLAZOVI BIJELIH TOČAKA

Uzak se mlaz bijela dima povija, uzdiže i rasplinjuje
prema stropu. Tanak se pramen tamne kose
spušta i teče niz sljepoočicu, obraz, vrat, pa se
raspršuje u jamici pod ključnom kosti.
U sobi je, pod prozorom, vodoravni pravokutnik
bijele postelje. Nasuprot prozoru uzdiže se
veliki bijeli pravokutnik bočne stijene susjedne
zgrade.
Na verandi poslagani su lonci s crvenim, ružičastim
i bijelim cvjetovima. Kad sunce osuši zemlju iz
koje rastu pa budu zalijevani, željno piju vodu kao
usne poljupce, a ona voda što se prelijeva preko
lonaca s cvijećem, cijedi se niz betonsku ogradu
verande i ova oživi novim bojama.
Tlo je pred kućom posuto žutim grudicama otpalih
cvjetova lipe, i u tom je žutilu jedna, samo jedna
crvena latica što je pala s verande.
On zna, kad je - gledajući cvjetove - Vesna
rekla "Gledajte nas, gledajte nas kako smo
lijepi!" - on zna da to nije govorila Vesna
nego s‰mi ti cvjetovi.
Vani kiša moli, prašta, blagoslivlje, smiješi se,
razumije, zna... Umiva listove, ljubi cvjetove,
miluje zidove... Vesele je, veseli ih; veselje, mir.
Kad se Vesna smiješi, preko pruge lica uz
oči plove joj gusti mlazovi bijelih točkica.
Jedan plovi slijeva nadesno, drugi zdesna
nalijevo. Gomilaju se i razilaze, bezbrojne
bijele točkice. (One su djeca zvijezda.)
On ih vidi, vidi ih više i jače i sigurnije
nego same oči iz kojih izviru, i zna kako ih
vidi i zna kako je to kako ih vidi - kako je
to Istina.
- Gledajte nas, gledajte nas kako
smo lijepi!
Djeca zvijezda
plove među očima:
posve bijela.

PISMO

Zavolio ju je ne samo zato što je bila vrlo lijepa.
Svakako, dojmila ga se i njezina inteligencija,
jer kao što priprosta i jednostavna ima svoju
draž i ljepotu, ima ih i zaista pametna. Ali uz to
bilo je još nešto, nešto daleko povrh svega
toga zbog čega ju je zavolio.

No, vidio je kako ima drugih koji su je isto tako
voljeli i koji su imali više prava voljeti je i koji su
imali mnogo više mogućnosti, kako se to
pojednostavljeno kaže, učiniti je sretnom.

I tako joj nikad nije rekao da je voli, nego se
zadovoljavao time što bi je kakve kišne večeri, s
kišobranom spuštenim do nosa kako ga ne bi
prepoznala, pričekao na nekom mjestu za koje je
očekivao kako će njime proći kad pođe na večeru -
samo da bi je, u prolazu, na trenutak vidio.

Kad se mnogo godina poslije toga susreo s njom
i djetetom za koje se već moglo vidjeti kako će biti
isto tako lijepo kao ona, porazgovarali su i prošetali.
Pokazao joj je jedno njezino pismo - jedino koje mu
je nekoć bila napisala - i koje je čuvao sve te
godine kao nešto osobito dragocjeno jer je svako
slovo u njemu bilo njezino.

Na zadnjoj stranici
pisma, probuđene
od sna riječi...

Kad su se opet rastali i kad je s malom uspomenom
koju mu je kupila, prolazio pokraj prostrane zelene
livade prepune rascvalih maslačaka, tisuće njih sjalo
je poput sunaca; bili su zapravo sunca, i tada je
znao, znao je posve pouzdano da ako nešto takvo,
na što se valjda misli kad se kaže "sreća" uopće
postoji, onda je to upravo ova sreća što je
doživljuješ kad vidiš kako je sretan netko koga si
nekoć jako, jako volio - makar ti sam inače bio i
posve nesretan.

FLOS CHAMOMILLAE

Reginald Horace Blyth na nekom mjestu piše kako
mu je Suzuki Daisetz, na pitanje što će biti s njim
kad umre, odgovorio: "Mislim da će me nestati
-no, želja za budućim životom također je
činjenica."
Želja je zbilja i kad, berući cvijet kamilice, želi
da je s njome, u njemu je - kao i cvjetovi koje
vidi i kojih miris osjeća:
Žute grudice: Crvene usnice:
pet stotina cvjetova stotine poljubaca
u jednoj šalici
Posve mala sunca s bijelim zrakama. Motri li ih
pomnije, nalazi kako su jezgre mladih cvjetova
čunjići, odraslih cvjetova poluloptice a starijih
nešto poput sitnoga plasta sijena.
Flos chamomillae - Oči, usne, vrat -
svi oblici prirode
u istom licu
Takvi plove kroz njezinu kosu, miješaju se s njom
u njemu i miješaju svoj miris s njezinim mirisom.
Miris kamilice Dah njezine kose
probuđen je sjećanjem
na dah njezine kose na miris kamilice
Cvjetove bere klečeći i iza njih je modro nebo,
neuobičajeno modro za listopad, a listići cvjetova
miješaju se s njezinim trepavicama i žuti cvijet s
crnom zjenicom.
Jesensko nebo -
blagi miris kamilice laki obris njezina lica
pline sutonom
Kako otkine neki cvijet, zanjiše se cio busen kojemu
je pripadao, i taj diše zajedno s njezinim prsima
tako neuobičajeno topli zrak listopadskoga ranog
poslijepodneva.
Rasut među travom
cvijet za čaj što kroz njezine je oči
smiruje, miluje san čitav svijet
Ne razlikuje više njezino lice od cvjetova kamilice.
Oboje je duboko uronulo u nj a ako pokuša uočiti
jedno od njih, nalazi nešto novo što je i cvijet i lice
ali nijedno od toga
Nezaboravna
vječna ljepota
lica cvijeta cvijeta lica

NOFRETETIN VRAT

Još se kao mladić oduševljavao staroegipatskom
umjetnošću, pa kad je jednom, mnogo kasnije,
boravio u Njemačkoj, pošao je razgledati taj odjel
u Državnim muzejima (tada još) Zapadnog Berlina.

Najduže se - nekoliko sati - zadržao u prostoriji
gdje je, u zaštitnom kvadru pod pleksiglasa, bila
izložena skulptura staroegipatske kraljice Nofretete.
Moglo ju se je obilaziti okolo naokolo i motriti je
sa svih strana, pod svakim kutem; savršeno elegantni
portret time bi pokazivao uvijek nove i nove
pojedinosti i finese. A posebno ga je fasciniralo ovo:
promatra li se Nofretetina glava en face lagano
odozgo, to je utjelovljenje idealne, blage i nježne
ženstvenosti; no motri li se ista glava en face lagano
odozdo, to je portret samosvjene i ponosne, možda
čak i pomalo ohole vladarice. No nije samo glava
pokazivala kako majstorstvo umjetnika tako i ljepotu
modela; isto je zračio i Nofretetin vrat. Lagano
iskošen, kao dio tijela što povezuje trup i glavu, bio
je, nekako, odlučna spona izmedju materijalnoga i
duhovnog; bio je predivno modeliran tako da se u
njemu zrcalila i topla put žene i profinjenost njezina
duha.

Nofretetin vrat -
ponosna vladarica
i nježna žena.

I opet mnogo godina kasnije više bi puta sretao
gospođu kojoj je vrat bio poput Nofretetina. Jednog
je dana došla u puloveru s velikim izrezom oko
vrata tako da su mu se jasno vidjele obline kojima
prelazi u tijelo - a već je prije toga bila promijenila
frizuru na vrlo kratku, tako da je vrat, sa svojega
gornjeg kraja, vidljivo prelazio u oblike glave. Zaista,
to je bio Nofretetin vrat, ili, Nofretetin je vrat bio
skulptura vrata te gospođe kako bi ga bio mogao
oblikovati Rodin kojega su zbog realizma nekih
njegovih kipova optuživali da se služi odljevima.

Ovaj je živi vrat gospođe bio toliko živ da ga ni
stotine poljubaca ne bi mogle obuhvatiti, da ga ni
stotine blagih dodira prstima ne bi mogle obujmiti
milovanjem tako da se čitav u njima raspline.
Oblinom vrata
meko klize poljupci
- pa se rasplinu,

I kad je već bio otišao, još mu je dugo na usnama
lebdjela topla put vrata gospođe - i kad se već
spustila noć i kad je već sanjao čega u zbilji ne
može biti, Nofretetin mu je vrat, modeliran prije
više tisuća godina, i dalje duž usana zračio toplinu
živoga vrata one lijepe gospođe.

Sjećanje na vrat
žari usne, kovitla
čežnje iz snova.

POLJUBAC U OKO

Tvoje oko je oko svih djevojaka iz svih zemalja i iz
svih vremena - sve je to sadržano u njemu, sve je
to samo njegov dio a nije samo ono, tvoje oko, dio
svega toga, svih tih očiju.
...ljubiti tvoje oko kad su mu trepavice orošene s
tek nekoliko kapi kiše! Od topline poljupca kapljice
lagano hlape u mliječno-poluprozirnu izmaglicu što
oko čini još mekšim i još čarobnijim.
Poljubac u
oko - mokro
od kiše.
...ljubitio tvoje oko u čijoj se zjenici raspršuje odsjaj
zvijezda! Od svjetlosti poljupca sjaj se svake od
milijun‰ zvijezda raziskruje u nove milijune zvijezda
što oko čini još bogatijim i još raskošnijim.
Poljubac u
oko - zaprašeno
zvijezdama.
...ljubiti tvoje oko u punoj, toploj tami kad iz njega
kulja gustoća tropske noći, toliko guste da se kroz
nju ne može probiti ni svjetlo, ni zvuk, ni miris! Od
tame poljupca oko još više tamni. Sve nestaje, sve je
izbrisano, svugdje i zauvijek, i ostaje jedino tvoje
oko s poljupcem u njemu.
Poljubac u
oko - zažarena
tama.
...ljubiti tvoje oko motreći kako u njemu lepršaju
bijeli i modri leptiri, rođeni od poljubaca! Kako li
prelijeću iz jednog oka u drugo, kako li plešu,
poput baletan‰ i balerin‰, u parovima, u grupama, u
rojevima, u jatima... Kako li izlijeću iz oka i
ponovno ulijeću u nj, rone u njegove ponore
postajući sve sitnijim i sitnijim što se dublje spuštaju,
pa onda, kako opet izviru iz dubin‰, postaju sve
većim i većim što se više približavaju, veliki poput
labuda, poput jedra čamca, gigantski poput zavjes‰
svjetla na nebu za polarne noći.
Poljubac u
oko - vatromet
leptir‰.

SVIBANJSKI MIRIS LATICA RASCVALIH JABUKA

Kad za vedra jutra zlato grane iz plavetnila, osmijeh joj se
zaiskri u rosi na laticama cvjetova jabuke.
Osmijesi na laticama -
na svakoj pojedinoj
pregršt osmijeha.

Onda, kad o podnevu piri lahor, osmijeh joj pleše među
mirisnim laticama što poput toploga snijega lepršaju
kroz granje stabala.
Ples leptira,
osmijeha i cvjetova
stabla jabuke.

A čim se počne spuštati sumrak, osmijeh joj zazvoni s
tornjeva crkava pa se poput mlakoga mlijeka
razlijeva livadama i travnjacima te uvire u
potok posut pahuljama jabuka.
Potokom prekritim
laticama - vijugaju
njezini osmijesi.

Vidi: kad padne noć a osmijeh joj zagrli sanje, vine se
on uz rascvale grane put neba zasutog pahuljama zvijezda.
Latice na nebu -
osmijesi su joj
zvijezde na Zemlji.

Zašto šapat njezina dr‰ganja, poput mekog dodira lepršave
latice, budi usnulog, a uspavljuje budnoga?
Cjelov latice
isto je što i
latica cjelova.

Sneni njezini zagrljaji klize usnama, ljube obraz i vrat
- kao vrtlozi cvjetova jabuke izviru iz očiju, s usana,
niz dojke i slijevaju se na ruke, na grudi;
uviru i nestaju u ponorima.
Travnjak poprskan
laticama - tijelo preplavljeno
poljupcima.

Kanda se nikada neće nasititi njezina milovanja; želio
bi da je cjelova više nego li je latica na jabukama.
Svaka latica -
jedan poljubac - svaki poljubac
jedna latica.

Tek dok procvjetaju svi njezini cjelovi, bit će proljeće kad
se spale latice vraćaju na grane a rasuti poljupci usnama;
miris će cvjetova procvalih jabuka biti okupan i
umiven molitvama zagrljaja.
Boja latica
miris je cjelova. Boja cjelova
miris je latica.

POLJUBAC

Želio bih ti cjelivati usne onako blago i meko kao što na mjesečini sjena lepršajućeg noćnog leptira klizi
- milujući ih - preko sklopljenih latica cvjetova
crvenoga divljeg maka.

Dašak poljupca
lagano dodiruje
kuteve usne.

Želio bih ti prstima obih ruku gladiti kosu i vrat onako
nježno kao što kipar gladi podatnu, toplu i mokru
glinu kad oblikuje glavu bijeloga anđela.

Prsti međ' kosom,
kosa među prstima -
prsti i kosa.

Želio bih da mi obraz počiva na tvojim prsima onako
mirno i tiho kao dijete kad spava - još s kapima
mlijeka na ustima - u majčinu krilu i sanja da plovi
među zvijezdama.

Obraz uz prsa:
prsa miluju obraz
a obraz prsa.

Želio bih da mi udovi budu zagrljeni s tvojima kao
pramenovi kose u pletenici, kao grane glicinije
obavijene oko bijelih stupića mramorne balustrade
ljetnikovca.

Isprepletena
lijana ruku, nogu -
neraspletiva.

Želio bih te gledati kroz tvoje zjenice, osluškivati
ti srce, mirisati tvoj dah, piti tvoje sokove, obujmiti
i milovati uvale i brežuljke tvojega tijela, stopiti se
s njime i rastopiti, nestati u njemu.

Zvuk, miris, boja,
okus vrelog poljupca;
bezvremenitost.

DJEČAK

Strani vojnici odvode skupinu ljudi.

Vode li ih na prisilni rad, u zatvor ili na
strijeljanje?

Vojnici s puškom o ramenu; u čizmama.

Neki od onih što ih odvode posustaju. Koji
stane, toga smaknu.

Vojnicima zapovijeda časnik na konju.

Pokraj ceste ide dječak. U ruci drži komad
kruha. Gleda vojnike. Gleda ljude što ih
odvode.

Vojnik kondakom udara ženu koja je spazila muža
(ili brata?).

Dječak je uspio nekomu čovjeku dati kruh.

Kolona nestaje u prašini.

Tamnoputi dječak
ide cestom veseo:
uspio je.

YA-CHAN

Ya-chan bila je djevojčica iz nekoga sela blizu
Hakate, na otoku Kyžshž.

- Kad sam se s tatom vratila kući, bilo je već
kasno. Vrata naše kuće bila su zaključana.
Mama je spavala. Odlučili smo ne buditi je.

Sjeli smo u vrtu. Bila je ugodna topla noć.
Gledali smo krasni puni Mjesec i osluškivali
cvrčanje cvrčaka.

Bilo je tako lijepo!

Nismo ni pridrijemali. Noć je brzo prošla.
Kad se majka probudila i otvorila prozor,
spazila nas je kako sjedimo na klupici.

"E, baš ste budale, i ti i tvoj tata!" - reče.

Ali nije ona to tako mislila.

Otac i kćerka
osluškuju cikade.
Jesenski Mjesec.

MIROGOJ

U sjeni arkada tope se posljednji otoci gomile
nabacanoga snijega. Jutro smijenilo noć a zimu
proljeće, i
Na grobnom kamenju
preko suhe mahovine:
mlad zeleni bršljan.
Na jednom humku nikli jaglaci...
Malobrojna povorka prati mali lijes - neko dijete; u
povorci, odmah iza lijesa, ide jedno dijete (brat?).
Uz cvrkut ptic‰
topot ilovače
o mali lijes.
Sunce što se probija tek je mlako.
* * * * *
Ljeti ovamo dolaze i na šetnju; u aleji kestenova
ugodan je hlad.
Pred mrtvačnicom mnoštvo ispraćuje uglednika.
Glazba; vijenci; govori. Zvono na ulazu zvoni
dugo, dok cijela povorka nije ušla. Oni na
kraju ne čuju govor uz grob. Na povratku
neki u crnim odijelima olabavljaju kravate;
sparina.
Brončana ručka
pokrovne ploče grobnice
vrela od sunca.
Iza podneva -
zlatna slova spomen-ploče
bliješte na suncu.
* * * * *
Grobovi su prepuni zrelih, sjajnih, smeđih kestenova.
Ovdje i ondje čiste humke od suhih listova.
Sjećam se, jednom kad sam odlazio, ne znajući
hoću li se vratiti, očevi su obrazi od suza bili
hladni jer je pirio večernji povjetarac.
Raskošni grimiz
bršljana - krizanteme
i karamfili.
Neka starica nosi limenku punu vode.
Jesen je doba večeri -

Otresavši list
s kaputa - grobar zatvara
vrata groblja.
Silaze gusti zastori. Pod perinama pahulj‰ uglati su
spomenici zaobljeni; tišina teče polako. Grane s kojih
je snijeg spao još su crnje.
Na izglačanom mramoru,
na strništu humka - ista
svijeća, isti plamičak.
Puteljkom među grobovima traktor odnosi
skupljeno sagnjilo cvijeće i vijence.
A noću...
Uz mjesečinu:
Snijeg na arkadama -
humci indiga.

DUŠNI DAN

Rijeka autobusa uredno dovozi rijeku putnika -
gomile živih da budu gosti mrtvima.
Pred ulazima
na groblje - smotra svijeća
i krizantema.
Neki kupe bilo kakav buke; drugi se dugo raspituju
gdje je jeftinije. Neki su cvijeće donijeli sa sobom ili
iz susjedova vrta. Silna vreva:
Na Dan mrtvih
staze Mirogoja
vrve živima.
Bujice ljudi slijevaju se prema Velikom križu da
zapale svijeće za one koji nisu pokopani ovdje -
More plamičaka
uz Veliki križ - zvjezdano
nebo na zemlji.
A naizgled bezbroj grobova, u nedogled na sve
strane, gotovo svi s cvijetom i sa svijećom.
Maleni grob,
tanašna svjećica - veliki grob,
debela svijeća.
Ipak, neke grobove nitko ne posjećuje. Možda su
potomci zaboravili pretke - ili ni potomaka više
nema. Prema propisima Uprave groblja takvi se
grobovi, za koje nije uplaćena godišnja grobarina,
prekapaju i prodaju - navodno stoga što, neuređeni,
nagrđuju groblje. Evo, ovdje, na hrpama iskopane
zemlje, točno na sredini velike grude - jedan kutnjak s plombom.
Raskopan
zanemareni grob - nitko
nije plaćao pristojbu.
Na drugom mjestu poznato poprsje:
Karamfil na
grobu pjesnika - netko se
sjetio Šenoe.
Na povratku iz svijeta mrtvih svijetu živih, pred
mrtvačnicom dugi redovi ljudi uskaču u autobuse.
Kondukteri ih požuruju pokazujući na automate za
poništavanje voznih karata. Tko nema karnet, mora
kupiti kartu izvan autobusa da u njemu time ne bi
zadržavao vozača.

Sasvim lagano probije se još po koji jedva čujni
zvuk orgulja iz velike kapelice na ulazu u groblje.

HIROSHIMA

Pod paraboličkim spomenikom što stoji na mjestu
gdje je u Hiroshimi pala atomska bomba stoji
kamen sa zapisom:

"Neka se ne ponovi pogreška."

(U 8 sati i 15 minuta ujutro, po japanskom
vremenu, 6. kolovoza 1945, pala je Bomba: više od
stotine tisuća isparjelih, izgorjelih, unakaženih i
invalida.)

Čija pogreška?

Četvrt stoljeća poslije u jednom se baru u Hiroshimi
prodaje "atomski koktel".

Pogreška se ponavlja.
Svakoga dana,
svakoga trenutka -
stotine pogrešaka.

Olimpijsku je baklju na glavnom stadionu u Tokiju
zapalio čovjek rođen na dan kad je pala Bomba.
(Neki su tomu prigovorili.)

Pogreška?

U spomeniku "Atomske djece" ovješene
su tisuće papirnatih ždralova što su ih
složila djeca iz cijeloga Japana.

Lete ždralovi -
neka se nikada ne
ponovi pogreška.

PROSVJETLJENJE

Onaj tko je stigao na drugu obalu a ipak je ostao
ovdje - kako bi i druge poveo - smiren je, jer zna
kako ne postoji "znanje" i kako ne postoji
"neznanje".

Veselje leptira njegovo je veselje i suze napuštene
teku iz njegovih očiju. Zna kako ne postoji "ja" i
kako ne postoji "ti".

Ničega ne posjeduje pa je sve njegovo: dragocjenosti
u riznicama kraljeva, nebo i borova stabla u šumi.
Zna kako ne postoji "moje" i kako ne postoji
"tvoje".

Svega se odrekao pa mu je darovan cijeli svijet: sve
što je bilo, što jest i što će biti. Zna kako ne
postoji "sada" i kako ne postoji "onda".

Ono o čemu mašta jest zbilja, i zbilja je njegova
mašta. Zna kako ne postoji "java" i kako ne postoji
"san".

I ne osjeća kako je ovdje - tako je slobodan. Na
zemlji se osmjehuje osmijehom bogova, morem plovi
u nebeskoj lađi, a kad uzima kruh i vodu uživa
nektar i ambroziju.

Stigavši kući
vadi ključeve stana
svoje dragane.

KAMI

Uspeo se na jedno od najstarijih brda Japana, gdje
su stabla daleki potomci stabala kakvih sada drugdje
više nema. Tu na samom vrhu brda raste cedar star
stotine godina, s kvrgavim korijenjem zarivenim u
raspukline pećine, poput zgrčenih prstiju što drže
grumen tvrde zemlje.
U pećini, pod korijenjem, živi bog toga brda, njegov
duh, Kami. Rođen je zajedno s brdom. Star je
koliko i samo brdo.
- Kad sam se uspinjao, sustigla me je i
prestigla djevojka. Rekla mi je kako onaj tko
pije vodu iz potoka na ovomu brdu nikad ne
umire pa čak i ne stari - kako se svakoga
proljeća budi pomlađen, veseo i čist, kao
potok što se razlijeva u dolinu. No, poslije
sam se susreo sa starcem koji se vraćao i on
mi reče kako potokom ne teče voda, nego
suze razočaranih. Reci mi: što je Istina?
- Kad budeš spoznao Istinu, bit ćeš s‰m.
- Djevojka s kojom se susretoh rekla je kako
će poći u vrt hrama podno samoga vrha
ovoga brda gdje uzgajaju plemenite krizanteme
i samo je najljepšim djevojkama dopuštena
briga o njima. Ali starac je rekao kako su
redovnici pomrli, kako hrama više nema, a
ubrzo zatim kako je nestalo i krizantema. Reci
mi: što je Ljepota?
- Kad budeš doživio Ljepotu, bit ćeš s‰m.
- Djevojka je rekla: "Srušit ćemo trule zgrade
dolje u selu, spalit ćemo daske pokrivene
gljivicama i iz pepela će niknuti cvijeće veselja.
Poniženima i uvrijeđenima obrisat ćemo suze
cvijećem veselja, izgladit ćemo im bore
cvijećem veselja". A starac: "Provalile su horde
neprijatelja, preorale su grobove velikana i
njihove kosti dobacile svojim psima - zagušili
smo jecaje; zarili smo im slomljene nokte u
grkljan. Podlaci i kukavice obukli su ododru
zavojevača: jedni prestrašeni, drugi s ciničnim
smiješkom, treći s pozom dominacije. I kad
bismo nitkovu rekli kako je nitkov, svi bi
nitkovi složno kao jedan ustali ne bi li nas
uništili". Reci mi: što je Pravda?
- Kad se budeš borio za Pravdu, bit ćeš s‰m.
- Djevojka reče kako ima momka s kojim se
voli i koga će zauvijek voljeti i koji je nikad
neće zaboraviti. A starca je izdala žena i
izdala kći i mati ga je izdala. Reci mi: što je
Ljubav?
- Tako dugo dok si s‰m, nećeš osjetiti Ljubavi.
Siva se večernja magla stala zavlačiti među vrhove
cedrova; postalo je svježe, mokro-hladno i kapljice
rose počele su se skupljati na kosi - otežala je od
vlage. Uputio se natrag, dolje prema selu. Iz malih
kuć‰, kroz zastor oblak‰ što su ih zavili, probijala se
ovdje-ondje lagano svjetlucajući pokoja iskra.
Selo u mraku -
ponegdje trepti svjetlo.
Vraća se kući.

RAT I MIR

Kao djevojčica rasplakala se gledajući konja na
ledenoj kiši kako upregnut bespomoćno trza kožom
dok mu kočijaš pije u toploj, zagrijanoj krčmi... Već
napola uvelo cvijeće nije bacila, nego ga je stavila u
smočnicu ne bi li još malo poživjelo... Često bi
prolazila pokraj starca uz vagu i jednoga je jutra
otišla do njega kako bi izmjerila težinu pa mu
turnula u ruku veliku novčanicu i onda otrčala ne bi
li mu što prije nestala iz vida - a smeteni se
siromah okrenuo prema crkvi i križao se klanjajući...
Jednom se za oluje bacila s litice u valove kako bi
se vjenčala s njima, kako bi postala jedno s njima,
a i sama ne znajući i ne misleći; jedva se spasila
kako je valovi ne bi smrskali o obalu, dok se ribar
koji je ondje stajao, užasnut hvatao za glavu i
bježao gore-dolje...

Kad je počeo rat bila je još posve mlada i ono što
nije mogla oprostiti zavojevačima nije bilo samo to
što sami ubijaju, nego i to što prisiljavaju da ih se
ubija... Gladna i prozebla lutala je zimskom šumom,
noću, satima - da bi se iscrpljena vratila na mjesto
gdje je prije bila pregazila ledeni potok. I kad je
odnekud čula lavež, pošla je prema tom lavežu...
Vojnik s bajunetom na pušci jurnuo je prema njoj,
a ona je pucala, pucala i vojnik se srušio. Zatim je
bježala, jurila među mecima, kako bi stigla do
čovjeka kojega je po svaku cijenu trebalo spasiti... A
kad je bila zarobljena, bajunetama su joj sjekli
tabane; i kad su je počeli vući za kosu, samo je
čudom izbjegla još goremu...

Mnogo poslije toga, bolesnoj, kadšto bi joj bilo
teško. Više bi puta poželjela otići, sasvim otići
pa se ponovno roditi negdje drugdje, ne u
gradu među ljudima, nego u velikoj, tihoj
šumi, među omorikama i paprati, da bude
kakav lišaj ili mahovina, onakvi kakvi su u
sivim, žutim, smeđim i zelenim mrljama
priljubljeni uz koru breze.
Jedne je večeri, gledajući kako oblaci raznih boja i
oblik‰ plove sa sjevera prema jugu - jedan za
drugim, jedan uz drugi, mijenjajući obrise, rađajući
se i umirući, poput sudbin‰ - osjetila kako su
upravo oni, oblaci, ti koji su vječna zbilja i vječna
istina, a svi ostali predmeti, kruti i teški, samo
prolazni privid.

PORUKA GRANIČARIMA

Vi ste vojnici ove zemlje. O vama ovisi njezina
sloboda.

Neka zna dušmanin koji se kani iskrcati na našim
obalama: neka zna da je ova zemlja natopljena
znojem i krvlju naših predaka, neka zna da su po
njoj rasute njihove kosti. Neka zna da je ova zemlja
skupa zemlja: svaka četvorna stopa stoji jednu glavu.

Neka zna dušmanin koji bi pokušavao osvajati ovu
zemlju: neka zna da će mu svaki naš čovjek i svaka
naša žena i svako naše dijete biti neprijateljem.
Neka zna da će mu svako stablo i svaki kamen ove
zemlje biti neprijateljem. Neka zna da će danju i
noću biti okružen neprijateljima.

Poslije bitke, kad skupite leševe, neka se obavi
pogreb uz vojne svečanosti; za naše pale vojnike kao
i za pale vojnike našega neprijatelja.

A kad posljednja lađa potučene vojske dušmana
nestane za obzorjem, spustite koplja i pođite svojim
kućama. I vodite brigu o djeci vaših palih drugova:
ona će, kad odrastu, voditi novu bitku protiv novoga
dušmanina.

BIJELI CVIJET

Na livadi, u šumi, pred vrtom - tražio sam ga
posvuda.

Vidio sam mnoge bijele cvjetove: rusomaču,
slak, sunovrat, lopoč,... Ali nisam tražio
takav bijeli cvijet.

Tražio sam jedan koji je bijel prije nego što se
rascvate.

Mnogo sam puta pomislio kako sam
ga uočio - no kad bih došao bliže...

I sada opet: sjedim na srušenom deblu i čini
mi se kako ga nazirem ondje dolje, uz
paprat. Bih li pošao da vidim?

Ali, može li se uopće bijeli cvijet pronaći ako se
traži? Ne raste li on samo ondje, gdje ga ne traži

IZDAVAČ: FS d.o.o. Zagreb
ZA IZDAVAČA: Vilko Žiljak
PREDGOVOR: Vladimir Devidé
DIZAJN KATALOGA: Jana Žiljak
TISAK: FS - digitalni tisak XEIKON
http://www.ziljak.hr
http://www.gallery-hr.com