Maske
Nada Žiljak |
![]() |
NADA ŽILJAK rođena je u Zagrebu 1944. u slikarskoj obitelji. Završila je likovnu akademiju u Zagrebu 1967. i specijalku 1970. Slobodni je umjetnik. Radi u mnogim tehnikama: ulje na platnu i papiru, crteži, akvareli, pasteli, grafika; suha igla, bakropis, linorez. |
CIP - katalogizacija u publikaciji UDK 75 Žiljak, N. Žiljak, Nada ISBN 053 - 199-018-2 |
Kolorismus in Nada Žiljaks Werk Nada Žiljaks Malzyklen „Masken” („Maske“) und „Atelier” („Atelijer“), entstanden Anfang des Milleniums (2001 – 2004) und offenbaren Nada Žiljak als eine hervorragende Koloristin und Malerin einer heute immer seltener auftretenden erotischen Thematik. Im Zyklus „Masken“ ließ die Künstlerin, ihren erotischen Träumen und sexuellen Genüssen durch ihren virtuellen Karneval freien Lauf, im Glauben, dass sich nur ein verborgener Mensch wirklich offenbart. Auf einem imaginären Leinwandkarneval, im Taumel der Nacht, trunken von Alkohol und geleitet durch die aufregende Erkenntnis, dass alles, was sie jetzt tun or tun werden, verborgen und mysteriös ist, steigert sich die Leidenschaft der Protagonisten der Malerin. Sie erlaubt ihnen das Vergnügen der Anonymität, das heißt, dass sie als Karneval nicht zu ihrer eigentlichen Erscheinung gehören, sondern zu einer falschen, einnächtigenund zulässigen, aber der üblichen Erscheinung der Masken. Indem sie also den alten Karnevalsbrauch durch Szenen einzelner Paare darstellte, schuf Nada Žiljak eine Kaskade virtueller Ereignisse, koloristischer and skizzenhafter Narrheiten, erotischer Verzückungen and sexueller Skandale; sie fand eine unerschöpfliche Quelle von Themen mit außerordentlicher Triebkraft, die sie auf volle Flächen führte, in den Kolorismus, in dem Farben eine dominante Rolle spielen. Die Künstlerin formt sichtbare und erahnte Räume durch Schichten von Farbe, dem Rhythmus komplementärer Zusammenstöße und tonalerFülle, durch prächtige Überschwenglichkeit und eine thematisch unterstützte Maskennacht. Die Komposition und Struktur eines Bilds übertreffen manchmal das Thema, als ob sie das Bild aus dem Rahmen drücken und in der Szene nur die Stimmung warmer Nächte, koloristische Feinheit und ein farbiges Geheimnis hinterlässt. Nada Žiljak kennt das zeitgenössische Malmetier sehr gut und lässt mancherorts den Untergrund des Bilds durchblicken, um den Eindruck einer bestimmten Offenheit zu erwecken. Sie gibt der Leinwand Raum zum Atmen, dem Betrachter die Möglichkeit, das malerische Schaffen eines Zugs zu spüren, damit er die Struktur der Schichten sieht, die Symbole der analytischen Malerei erreicht, die die Tatsächlichkeit des Malens als Wahrheit an sich hervorhebt. Die Künstlerin hat also diesen elementaren, raffinierten, Acryl-Kolorismus durch das intrigante Thema allgemeiner körperlicher Erregtheit verstärkt. In den Bildern wechselt sich Erotik als eine geistliche Kategorie der verdeckten Lust nach Verschmelzung und vergebener Ausschweifungen, die Heftigkeiten des Verlangens und Betrugs ab. Erotik als Lebenskraft Die Künstlerin, die das Wesen der Symbole der bildenden Künste sehr gut versteht, hat sich selbst, ihr Publikum und ihren virtuellen Karneval vor Bännen und Zaubern geschützt, die während des imaginären Maskenballs aufgrund der verborgenen und erwachten Sexualität auftreten könnten – durch das Haar. Das Bild „Haare“ („Kosa“, Pastell, Acryl, 2001) ist die Zeichnung eines jungen Mädchens mit langem Haar, unter dem sich eine bunte Maske mit einem für harte Masken charakteristischen steifen Lächeln befindet. Aber außer dem Entzücken, das man sich unter dem verzerrten Gesicht der Maske vorstellen kann, drängt sich eine der Maske entgegengesetzte Figur eines jungen, schlanken und nackten Mädchens auf. Ihr reiches, lockiges, langes, schwarzes Haar, mit dem sie ihre ganze Schönheit verstecken kann, bedeckt ihren Rücken wie ein Umhang und enthüllt symbolisch die Vornehmheit und die Macht des Haars. Denn das Haar, genauso wie Nägel, ist auch nach seiner Abtrennung eng mit einem Lebewesen verbunden. Es ist der Hüter der Tugenden, und, in östlichen und in christlichen Zivilisationen, der Persönlichkeit. (J.Chevalier und A. Gheerbrant; Rječnik simbola/Wörterbuch der Symbole, Zagreb, 1987) Die Künstlerin führt uns langsam in die Geschehnisse der abgebildeten Nacht ein. „Flüstern“ („Šaputanje“, 2001) strotzt vor dem Grün der Innenbeleuchtung. Alles ist grün: der Hintergrund, und auch die Gesichter. Davon sondert sich klar ein rotes, enganliegendes Kostüm und ein rötliches, enganliegendes, langes Kleid ab. Zwei Frauen flüstern, als ob sie über die erste Szene der „Berührung“ lästern. Die Verbindung von Rot und Grün ist wie ein entfachtes Feuer oder Funken auf einem „üppigen“ grün-gelblichen Untergrund. Die Farben drücken sich klarer aus oder wirken wenigstens genauso geladen auf Empfindungen wie die offene und struppige Zeichnung der schlanken Figürchen. Acryl als Herausforderung Sosehr der Zyklus „Masken“ auch eine thematische Einheit ist, entstand er doch durch verschiedene Maltechniken. Die bedeutendste Neuheit im reichen und ungewöhnlichen malerischen Opus von Nada Žiljak ist hier Acryl. Wie sie selbst sagt, verhält sich Acryl völlig anders als Ölfarben oder irgendwelche anderen Techniken. Es hat seine Feuchtigkeit, trocknet schnell und verlangt nach einer anderen Art der Farbmischung, beziehungsweise beim Erlangen koloristischer Effekte. Und durch dieses neue Erproben der eigentlichen Acryl-Technik hat die Künstlerin ihre eigene Arbeitsweise gefunden und sie den Bedürfnissen ihrer Kompositionen untergeordnet. Vielleicht hat sie sich gerade dank des ewigen und anhaltenden Themas der „Masken“, als auch des „Ateliers“, dessen Erotik tief verwurzelt ist in zahlreichen Zivilisationen, beziehungsweise in der Kunstgeschichte, in Farben und deren Reinheit und Stärke verliebt. Sie hat Flächen neuen Schwung verliehen in dem sie sie verband und feste, größere Einheiten baute und entdeckte, wodurch sie eine neue malerische Poetik erreichte. Das Bild „Maskenball der Vögel“ („Ptičji maskenbal“) ist durch einen verträumten Kontrast zwischen einem sanften Violett, Rosa und Grün verwoben, es ist eine neue malerische Poesie. Wie sanft und blumig die Farben, so übernatürlich und verträumt das Thema. Nach dem Abnehmen der Frauenmaske mit dem Körper einer Frau, zeigt sich eine Vogelfrau. Wir könnten in der Literatur sicher Pendants zu diesem aufregenden Thema aufzählen, durch Symbole den mehrdeutigen und tiefen Ursprung des Vogels als Seele und allgemein göttliche Gunst gegenüber den Menschen bestimmen. Es ist jedoch interessant wie sehr die Künstlerin hier in dem allgemeinen Thema der Masken dem Publikum unerwartete Symbolik „unterjubelt“, indem sie sie auf intelligente Weise koloristisch, sogar charmant, in einen möglichen Maskenball integriert.
Erotische Stimmung Das Bild „Der verborgene Blick“ („Skriveni pogled“, 2004) hat eine braun-violette Tonalität, die blauen Farbpartien erwecken den Eindruck eines offenen Raums. Somit wird es fraglich, wo sich die eng nebeneinander ausgestreckten Liebhaber befinden. Sind sie von einem Maskenball geflüchtet und haben sich nicht völlig verborgen ihrer Begierde hingegeben? Jemand hat sie gesehen, und sieht ihnen darüber hinaus noch zu, während sie auf dem Boden liegen und sich darauf vorbereiten, sich dem unbegreiflichen Ruf der Gefühle hinzugeben? Die über ihnen stehende Person ist enigmatisch, angesichts der Tatsache, dass die Malerin die Grenzen und Beziehungen zwischen den Figuren absichtlich nicht präzise angezeigt hat und mit ihrem Titel angedeutet hat, dass die Liebhaber in dem unangenehmen Augenblick völliger Annäherung beobachtet werden. Die Künstlerin will jedoch nicht moralisieren, da sie in erster Linie Gefühle, Temperament, Entzücken abbildet. Die dynamische Komposition einer aufrechten und zwei liegender Figuren ist mit der koloristischen Stimmung einer angedeuteten Ekstase synchronisiert. Sinnlichkeit wird, neben den erwähnten Beziehungen, durch die helle Farbe des entblößten Frauenkörpers und den dunklen Körpern des an ihren Körper eng angeschmiegten Partners und des etwas abseits stehenden Beobachters verstärkt. In dieser Atmosphäre identifiziert sich der Betrachter unbewusst mit der einsamen Figur, die ihre Neugier offensichtlich durch das verbotene Beobachten fremder Lüsternheit nährt. Malerische Rhapsoden Dem aufmerksamen Betrachter drängt sich diese Symbolik als unerschöpfliche Quelle der Sinnlichkeit auf; wie eine großartige malerische Rhapsode. Sie appelliert an das Bewusstsein als auch das Unterbewusstsein, die bekannte und mythologische Akzeptanz des Dargestellten, aber ohne existenzielle Bedenken; darüber hinaus neben der Behaglichkeit und Erregung die adequate Willigkeit des Betrachters, sich dieser einzigartigen künstlerischen Tagträumerei hinzugeben. Nada Žiljaks Bilder sind keine simplen Kompositionen, die einfach entziffert werden können. Im Gegenteil. Viele kleine Überraschungen, geformter und koloristischer Widerstand zum grundlegenden Thema, erhöhen die Behaglichkeit ihres Betrachtens. Zwei rote Formen im Hintergrund dieses Bilds scheinen eine potentielle Gefahr anzumelden. Und auch in den unteren Schichten des Bilds kündigt die koloristische Struktur Vergänglichkeit an. Man hat das Gefühl, dass es rechts neben der Katze noch einige Figuren gibt, dass noch jemand präsent ist. Durch das längere Betrachten des Bilds wurde die ursprüngliche Idylle nicht zerstreut, jedoch ist seine Unschuld fraglich geworden, oder wenigstens ihr langfristiger Fortbestand. Es ist eine komplexe Komposition, die neben dem grundlegenden romantischen Leitmotiv eine ganze Reihe von Tonalitäten, Rhythmen und Kontrasten in malerischer Harmonie verschmolzen hat, die auch nicht in ihre Teile zerlegt werden muss, sondern im Gegenteil als eine vollständige sensorische Fülle betrachtet werden muss. Ebenso wie in der Musik komplexere und bedeutungsvollere Kompositionen bestehen, so gibt es auch in Nada Žiljaks Malerei einfachere, wärmere, intimere and romantischere malerische Kompositionen. Im Vergleich zum großen Format der „Blauen Wiese mit Katze“, hat das Bild „Verliebte Masken“ („Zaljubljene maske“) ein kleineres Format und einen anderen inhaltlich-formalen Rahmen. Wie der Name ankündigt, bestätigen die Farben das frische grünliche Gelb mit einem Hauch von Rosa. Die Farben sind optimistisch, verheißungsvoll. Ihre Symbolik des Frühlings und der erwachten Natur entspricht gänzlich dem Inhalt der küssenden Masken. Die Malerin hat ihnen ihren koloristischen Segen gegeben und erreichte das erregende Erlebnis der Verliebtheit. Die Reinheit der Gefühle auf dem Bild werden durch nichts gestört, behindert oder in Frage gestellt. Dieses Bild ist die reine geformte und farbliche Freude an der Reziprozität der Gefühle. Und eine offene Einladung an das Publikum, die Freude des Dargestellten zu teilen.
Erotische Abenteuer im Atelier Nada Žiljaks erotisches Abenteuer beginnt mit verwischten Linien. Sie ist im Grunde identisch mit dem Maler im Atelier, sie durchdenkt die charakteristischen Spannungen des nackten Körpers des Modells genau. Gleichzeitig ist sie die Malerin des Malers, der die Attraktivität des Akts betrachtet und entdeckt. Zeichnerisch vereinfacht, aber andeutend, formt die Künstlerin ihr ausgestrecktes Modell während diese die Aufmerksamkeit des Künstlers auf sich lenkt. Indem sie das Motiv der Masken und des Ateliers verbindet, hat Nada Žiljak eine logische Brücke zwischen dem Fokus der Masken und der Kunst auf die Sinnlichkeit errichtet. Sowohl die Kunst als auch der Karneval geben vor, das Gewöhliche zu überlisten. Abgesondert von den „Lebensregeln des Spiels“, innerhalb deren jeder eine bestimmte Rolle und geschriebene Szenarien hat, die durch soziale Mächte bestimmt wurden, haben hier nur die Künstler und der Karneval ihre täglichen „Durchschnittsmasken“ abgenommen. Das andere Gesicht ihrer Realität fesselt schon einige Jahre die Aufmerksamkeit der Künstlerin. Prinzip der Dualität und fragwürdige Dualität Das Bild „Die blaue Couch” („Plavi trosjed“, 2004) spricht auf symbolische Weise von Dualität. Die dominante blaue Farbe ist mit kleinen Gelbeffekten durchwoben, die sich überhalb und unterhalb der Couch zeigen. Hiermit wurde eine schwebende Stimmung des Raums erreicht. Jedoch sind links im Bild eine männliche und eine weibliche Figur eng aneinandergelehnt, die sich den Rücken zugedreht haben. Der Maler und das Modell? Als ob sie an einen unsichtbaren Pfahl gebunden sind. Der Pfahl der Scham? Mann und Frau? Zu Untrennbarkeit verdammt? Zusammen, aber immer entgegengesetzt. Die weibliche Person als Yin (Erde, passiv, nachgiebig, dunkel, schwach, das weibliche Naturprinzip) und die männliche als das Yang (Himmel, aktiv, standhaft, stark, hell, das männliche Naturprinzip). Symbole unzertrennlicher Gegensätze, nach deren Einheit das Leben funktioniert. Das ist noch nicht alles. Auf der Couch über ihnen hat sich ein junges, blondhaariges Mädchen ausgestreckt. Sie posiert, lockt, wartet. Farben bekräftigen Verlangen, verursachen spielerische Gedanken durch Funken von Untertreibung, blonde Verträumtheit, einsame Unabhängigkeit. Der Ruhm des Gewinners? Im Bild „Die gelbe Dämmerung“ aus dem Zyklus „Masken“ wirkt die als „Dreieck“ in der Komposition stehende Figur wie der altrömische Gott Janus mit zwei entgegengesetzten Gesichtern. Die maskierte Figur wird mit dem bekannten Dualitätssymbol gleichgestellt. Während nämlich seine Gesellschaft auf dem Boden liegt und wie ein betrunkenes Ehepaar wirkt, hat man den Eindruck, dass die stehende maskierte Figur mit ihnen spricht. Aber hinter der Maske zeigt die Zeichnung deutlich ein in die andere Richtung blickendes Gesicht. Als ob er in der malerisch unvollendeten Ferne einen interessanteren Gesprächspartner sucht, eine begehrte Gefährtin, eine potentielle Geliebte. Die Ereignisse während des Karnevals sind auf die Art und Weise, wie Nada Žiljak sie malt, oft typisch für gesellschaftliche Beziehungen. Sie sind scharf gemalt, erleuchtet und von zahlreichen Seiten bewusst gemacht. Mit den Bildern aus dem Zyklus „Atelier“, wie auch mit denen aus dem Zyklus „Masken“, hat die Künstlerin helle und rhythmische Spannung geschaffen, malerische Dramatik, die unsere tief verwurzelten Einstellungen zu Erotik wärmt und abkühlt, sie provoziert das Überdenken gesellschaftlicher Beziehungen, ruft uns auf, unsere Moral und Heuchelei von neuem zu erwägen. Eines der Bilder, das uns auf die Geschichtlichkeit der Atelier-Erotik verweist, ist das Bild „Berührung“ („Dodir“, 2004). Zwei in einem braun-rosa Ton gehaltenen Figuren stehen auf dem Bild. Das Modell und der Maler. Sie ist von ihren Knien aufwärts entblößt in der klassischen Pose der altgriechischen Venus aufgestellt. Ihr Kopf ist geneigt und sie hat den lieblichen und unschuldigen Ausdruck von Botticellis „Venus“. Im Gegensatz zu ihrer schlanken Form ist der Mann pummelig und streckt seine Hand nach dem Modell aus. Das schwarze Haar, der schwarze Bart und seine schwarze Kleidung, die an eine altrömische Toga erinnert, lenkt die Geschichte in die römische Bewunderung der altgriechischen Skulptur. Das Bild wirkt wahrhaftig wie ein „zerkratztes Freskogemälde“. Seine koloristische Struktur spielt die Rolle einer Zeitmaschine. Es verstärkt das Gefühl der Antike. Gleichzeitig aktualisiert die Künstlerin die kulturelle „Wiege“ der Moderne, als auch ihrer eigenen künstlerischen Erotik. Erotik ist zweifellos eine anhaltende künstlerische Beschäftigung. Malerische Lüsternheit Das Bild „Das rote Atelier“ („Crveni atelijer“) wurde im Foto Soft Kalender für 2004 reproduziert und besteht aus Komplementärfarben, in denen der lodernden Beziehung Die Schönheit der Werke aus Nada Žiljaks neuen Zyklen ergibt sich aus vernünftigen erotischen Gedanken und dem reichen malerischen System. Diese Bilder haben einen verschobenen Realismus, virtuelle Formen, erfundene Situationen und konkrete malerische Kompositionen, die nur bedingt als surrealistisch bezeichnet werden können. Der ganze Zyklus “Atelier”, wie auch die “Masken“, ist jedoch nicht unbedingt erotisch. Es gibt Bilder im Zyklus „Masken“, die fröhliche, unbeschwerte Masken, Menschengruppen, Passanten zeigen, genauso wie ein Bild im Zyklus „Atelier“, auf dem der Maler oder Malerin einsam sind oder sich mit Freundinnen unterhalten. Aber im Kontext des Ganzen kann man trotzdem die Suche der Malerin nach Antworten über die Natur der Erotik, förmliche wie auch wesentliche, in jedem Bild dieses Zyklus erkennen. Auch in den Bildern der Einsamkeit oder des ruhigen Studierens des Akts besteht der Bedarf, die eigene Existenz zu beweisen. Anstelle eines Schlusses
NADA ŽILJAK
|
|
Kolorizam u djelu Nade Žiljak Slikarski ciklusi Nade Žiljak “Maske” i “Atelijer” s početka milenija (2001.-2004.) otkrivaju Nadu Žiljak kao izvrsnu koloristicu i slikaricu danas sve rijeđe erotske tematike. U ciklusu “Maske” umjetnica je, tragom misli da se samo skriveni čovjek istinski razotkriva,dala oduška erotskim sanjarenjima i seksualnim užitcima svojim virtualnim maškarama. Na zamišljenom karnevalu slikarskog platna, u zanosu noći, opijeni alkoholom vođeni uzbudljivom spoznajom da je sve što sada čine ili će učiniti skriveno i tajnovito, bujaju strasti slikaričinih protagonista. Ona im dopušta radost anonimnosti, to jest, da kao maškare ne pripadaju svojoj stvarnoj pojavnosti, nego onoj lažnoj, jednodnonoćnoj i dozvoljivoj, što više običajnoj pojavnosti krabulja. Slikajući dakle, drevni običaj maškara s kadrovima pojedinih parova, Nada Žiljak stvorila je slap virtualnih zbivanja, kolorističkih i crtačkih ludorija, erotskih ushita i seksualne sablazni; pronašla je nepresušan izvor tema izuzetne poticajnosti koja ju je odvela u pune plohe, u kolorizam, u kojem boje imaju dominantnu ulogu. |
![]() |
U novim ciklusima Nade Žiljak boje su nositelji slikarskog prostora i iluzije gibanja. Na slikama se ne razaznaje točno kolika je dubina koju gledamo uz moć naše imaginacije, sve dok se unutar jedne boje ne otkrije nova, drugačija. Kao kad promatramo nebo u njegovoj kolorističkoj plošnosti pa uzbuđeno otkrijemo drugi plan iza oblaka ili ispod mlječne staze, nove tamnije galaksije. Ispod tamnog sloja prvotne plamteće boje, na ujednačenoj površini platna odjednom otkrivamo slojeve. Umjetnica provocira oko i vodi ga slikom dajući mu osnovne tematske i osjećajne obrise, uskraćujući istodobo racionalno ovladavanje strukturama. Zagonetnost maski i njihova požuda za tjelesnim imanjem-davanjem u djelima istoimenog ciklusa (“Maske”) prenosi se na gledatelje, koji dijele uzbuđenje naslikanog dodira, najavljene požude, očiglednog užitka, scene sitnog nametanja, prikrivenih slutnji i mjestimično razotkrivenih maski. |
![]() |
Umjetnica oblikuje viđene i slućene prostore slojevima boje, ritmom komplementarnih sudara i tonske raskoši, veličanstvenom raspjevanošću, tematski poduprtom krabuljnom noći. Kompozicija i struktura slike ponekad nadvisuje temu i kao da je istiskuje iz okvira slike ostavljajući u kadru tek ugođaj toplih noći, kolorističku finoću i bojanu tajnu. |
![]() |
Navlačenjem maski svatko je prividno izašao iz svojih obaveza, iz stega, iz sebe samog. Svi se prikriveni i razotkiveni ljubavni čini zbivaju imaginarnim likovima maski. |
![]() |
Erotika kao životna snaga |
|
Umjetnica koja vrlo dobro poznaje bit likovnih simbola, zaštitila je sebe, i publiku, kao i svoje virtualne maškare od uroka i poroka, koji bi se mogao zbiti tijekom zamišljenog krabuljnog plesa zbog prikrivene i probuđene seksualnosti - kosom. Slika “Kosa” (pastel, akrilik, 2001.) je crtež mlade djevojke duge kose podno koje je šarena maska s izrazom ukočenog smjeha karakterističnog za tvrde maske. Ali više od same naslade koju je moguće zamisliti da se zbiva iza nacerenog lica maske nameće se maski suprotstavljeni lik mlade, vitke, gole djevojke. Njezina bogata, valovita, duga, crna kosa kojom može sakriti svu svoju ljepotu, pokriva joj leđa poput plašta, otkrivajući simbolički svu kosinu plemenitost i moć. Jer kosa je kao i nokti u bliskoj vezi s ljudskim bićem i nakon njihova razdvajanja. Ona je čuvar vrlina, pa i osobnosti u istočnim isto kao i kršćanskim civilizacijama. (J.Chevalier i A. Gheerbrant; Rječnik simbola, Zagreb, 1987.) |
![]() |
Postupno uvođenje u temu Slikom “Dodir” (60x50 cm) započinje trogodišnji ciklus slika u kojem se umjetnica sve više i sve snažnija upuštala u kolorističke vratolomije, u slikarsko i erotsko oslobađanje temom koju ju je vodila. “Dodir” je još uvodna slika u kojoj glupave maske zločeste kočopernosti “nagovaraju” slikaricu na virtualnu erotiku. Maska i njezina ruka koja dodiruje vršak dojke nemaskirane žene (autoportretnih odlika) nisu u istim prostorno-vremenskim dimenzijama. Žena na slici ne sudjeluje u plesu maski, ali očito osjeća dodir i zbunjena je. |
![]() |
Umjetnica nas polako uvodu u zbivanja naslikane noći. “Šaputanje” (2001.) slika je koja vrišti zelenim bojama unutrašnje rasvjete. Sve je zeleno: i pozadina, i lica. Iz nje se jasno izdvaja crveni tijesno pripijeni kostim i crvenkasta pripijena duga haljina. Dvije žene šapuću, kao da ogovaraju prvu scenu “Dodira”. Spoj crvene i zelene je poput upaljene vatre ili iskre u “sočno” zeleno žutoj podlozi. Boje se izražavaju jasnije ili barem jednako nabojno djeluju na osjete koliko i otvoreni i čupavi crtež vitkih figurica. |
![]() |
“Poljubac” (2001.) platno neznatno većeg formata (75x55 cm) odjednom se raspjevalo drugačijim ritmom, snažnijim koloritom, novom “situacijom”. To je poznati rukopis Nade Žiljak, po svojoj crtačkoj i kompozicijskoj virtuoznosti, ali sada u novom kolorističkom odnosu. Ploha je dobila svoj značaj. Boje su samostalne, a opet podređene skladnosti cjeline. Unutar prevladavajućeg zeleno ljubičastog tonaliteta, jarko crveni detalji postižu briljantan učinak. To su obrazi zakrabuljene dame, ali i crveno lice maske. Najavljeni poljubac u naslovu slike, zapravo je poljubac u očekivanju. Čak i kada ne bismo jasno razaznali crtež, ritam boja, njihov međuodnos i crveni akcenti navode na “vrući” odnos očekivanog dodira. To je slika koja po oblikovim elementima najavljuje novi slikaričin ciklus, koji se u trogodišnjem razdoblju dogodio kao zrela koloristička faza Nade Žiljak. |
![]() |
Akrilik kao izazov |
![]() |
Koliko god je ciklus “Maske” tematska cjelina, on je nastao u različitim slikarskim tehnikama. Najznačajnija novost u bogatom i osebujnom slikarskom opusu Nade Žiljak vezana je ovdje uz akrilik. Kao što sama izjavljuje, akrilik se ponaša potpuno drugačije od uljnih boja, ili bilo koje druge tehnike. Ima svoju svježinu, brzo se suši i traži drugačije načine mješanja boja, to jest, postizanja kolorističkih efekata. I u tom, dakle, novom iskušavanju same tehnike akrilika slikarica je pronašla svoj način rada i podredila ga potrebama vlastitih kompozicija. Možda baš zahvaljujući vječnoj i trajnoj temi “Maski”, kao i “Atelijera” čija je erotičnost duboko ukorijenjena u brojnim civilizacijama, odnosno u povijesti umjetnosti, zavoljela je boje u njihovoj čistoći i snazi. Dala je novi zamah plohama, povezujući ih, gradeći i otkrivajući u čvrstim, većim cjelinama, čime je postigla novu slikarsku poetiku. |
![]() |
Aleksandrijski kvartet kao poticaj Bogata, sočna atmosfera noći i mraka u kojem se skrivaju zakrabuljeni ljubavnici, prezasićena slatkastost ružičaste slike “Žudnja”, ili kontrast sablasne crne muške maske i razgolićenog tijela žena kao u slici “Poslije ponoći”, “Požuda”, “Raspojasanost” i tako dalje, nadahnute su intelektualno-poetskim djelom Lawrencea Durrella (Indija 1912.) “Aleksandrijski kvartet” iz 1958. godine. Ove su četiri knjige raspredanja o životu, te njegovo zgusnuto oslikavanje bez moraliziranja, nadahnule slikaricu. Aleksandrijski krabuljni ples visokog društva, u svom očekivanju, ogovaranju, raskrinkavanju, začudnosti, kriminalu, kojem Durrell, posvećuje, možda, tek nekoliko stranica, javio se Nadi Žiljak u trenucima slikanja kao osobno virtualno iskustvo, kao odbljesak usvojenih slika dograđenih vlastitom maštom i osjećajima. |
![]() |
Povezanost ciklusa “Maski” Nade Žiljak i Durrellovih opisa aleksandrijskog karnevala dolazi istim onim paučinastim vezama ili bučnim kanalima, kojima umjetnicima dotiče gradivo osobnog stvaralaštva. Ta duhovna umreženost kao da traje od mezopotamskih i egipatskih početaka, koptskih i zaratustrinih tajnovitosti, dvotisućljetnih kršćankih nastojanja da ljudskosti da viši moralni oblik. Kroz taj dugi period urodila je univerzalnom simbolikom znakova i pojmova, koji se svejednako šire umjetnošću kao i nomadskim lutanjima. Simbolična civilizacijska egzaltacija krabuljama ugrađena je u slikarski svijet “Maski” Nade Žiljak. |
![]() |
![]() |
|
![]() |
|
Tematska privlačnost |
![]() |
Slika “Zelena rukavica” iz 2003. slikana je izražajnim načinom u kojem se bojane plohe zgušnjavaju u jedinstveni doživljaj tame i svjetla. Tamno ljubičasta, zelena, crna, osvijetljene su u manjim plohama žutom, bijelom, narančastom, crvenom. Erotski ugođaj slike maske-ljubavnika i ljubavnice je stvoren kontrastom boja, osobitom sugestijom svjetla i topline. Kratka visoko, u zlatnom rezu, postavljena traka (horizonta) “užarenih” boja svoju realističnu sugestiju ima u svjetlom toplom tijelu žene, dok je muškarac u mraku. Tako je koloristička napetost ujedno i tematska, iako tijela nisu građena drugačije do li bojama. Samo lica i posebno naslovljena tema zelene rukavice imaju elemente crteža. Nada Žiljak koja je inače vrsna crtačica, ovdje razmišlja potpuno slikarski. Ali, jednako kao što gledateljstvo zavodi iznenađujućom skalom boja od nježnih do dramatičnih, od mračnih do svijetlih, tako se umjetnica sama, rekli bismo, rado prepušta svom tematskom poticaju. |
![]() |
Slika “Ptičji maskenbal” satkana od snovitog kontrasta nježno ljubičaste, ružičaste i zelene boje, nova je slikarska poezija. Kao što su boje nježne i cvjetne, tako je i tema nadnaravna i snovita. Skinuvši masku žene, s tijelom žene, pojavila se žena-ptica. Mogli bismo dakako u književnosti nabrojiti pandane ovoj uzbudljivoj temi, simbolima odrediti višesmisleno i duboko podrijetlo ptice kao duše, i opće božje naklonosti ljudima. Ali zanimljivo je koliko umjetnica ovdje u općoj temi maski “podvaljuje” gledateljstvu neočekivanu simboliku, inteligentno je koloristički, čak ljupko, uključujući u mogući maskenbal. |
![]() |
U ikonografiju svojih slika u ciklusu “Maski” nastalih krajem 2003. i početkom 2004. Nada Žiljak uvodi “promatrače” krabulja. To su ptice i mačke. Ponekad oni postaju važniji i od samih maski. Slika “Znatiželjna ptica”, koja stoji na stijeni i čupka šešir maski-ptici, odvlači pozornost od nagosti žene prislonjene uz stijenu i njezinog općinitelja-maske. Zapravo, cijeli je uzbudljivi čin muško ženskog sjedinjenja neutraliziran pticom, koja se pobunila na maskiranost, a ne na prirodnost same radnje. Ova zanimljiva tematska inverzija govori u prilog opravdane razuzdanosti slikaričinih protagonista. Umjetnica simbolički, putem ptice, koja je, uostalom, postavljena kompozicijski u prvi plan, postavlja pitanja o licemjerju. Koje su maske stvarne, a što je prirodno? |
![]() |
Erotska ugođajnost Slikarsko svjetlo koje izbija iznutra iz pojedinih boja stvara atmosferu slike, ali i moguću psihološku vrijednost naslikanog virtualnog para. Koloristička oslikavanja duhovnih stanja virtualnih osoba i osobenjaka, ponekad su doista teška. Smeđe tirkizno plava boja u slici “Žuta prostirka” ili crveno, smeđe, ljubičasta u slici “Na prostirci”, obje iz 2003. sugeriraju složene odnose, teške odluke, mračna razmišljanja. Noćno svjetlo nigdje nije doslovno prikazano, ali je ono također sluteći razlog osobitih boja. Istodobno boja je ta koja nam na svaki način sugerira požudu, prijevaru, uzbuđenje zabranjenog. |
![]() |
U slici “Skriveni pogled” iz 2004. smeđe ljubičastog tonaliteta, plave partije boja daju dojam otvorenog prostora. Tako postaje upitno gdje se nalaze ljubavnici ispruženi tijesno jedan do drugog. Jesu li oni pobjegli s maskenbala i ne sakriviši se potpuno, prepustili se svojoj požudi? Netko ih je vidio, što više gleda ih dok lijegaju na tlo i pripremaju za prepuštanje nerazumljivom zovu osjećaja? Zagonetna je osoba koja stoji iznad njih, budući da slikarica, namjerno, nije precizno naznačila granice i odnose među likovima, a naslovom je nagovijestila da su ljubavnici promatrani u nezgodnom trenutku potpunog zbližavanja. Ali umjetnica ne želi moralizirati, jer slika prvenstveno osjećaje, temperament, zanos. Dinamična kompozicija s okomitom i dvije polegnute figure, usklađena je kolorističkim ugođajem nagovještene ekstaze. Čulnost, uz spomenute odnose, pojačana je svijetlom bojom nagog tijela žene i tamnim tijelima njezina tijesno priljubljena partnera i promatrača sa strane. U toj se atmosferi gledatelj nesvjesno poistovjećuje s osamljenom figurom koja očigledno hrani svoju znatiželju zabranjenim gledanjem tuđeg sladostrašća. |
![]() |
U nekoliko djela umjetnica slika “trokut”: to jest dva sretna i jedno osamljeno biće. Slikajući erotiku, tema osamljenosti javlja joj se kao harmoničan ritmički kod, akcent koji razbija grupirane kolorističke mase i olakšava kompoziciju slike, daje joj bojanu protutežu, ali i sadržajnu logiku. Izdvojeni lik nije, međutim, na svakoj slici osuđen na tugu. Naprotiv. Neke su osamljene maske slikane tako da djeluju baš vedro i samozadovoljno. Ali budući da su maskirane logično se postavlja pitanje, kakvo je lice ono ispod? Aluzuja na klaunove i njihov lažni smijeh otvara potpitanja. |
![]() |
Na slici “Ples” iz 2004., na primjer, osamljena maska djeluje poput niskog debeljucastog gospodina vrlo zadovoljnog sa samim sobom. Upravo on bi mogao biti domaćin koji je organizirao maskenbal i sada uživa u razbluđenom društvu prijatelja i znanaca. Dramatičnost na slici postiže lijeva vrlo opaka, trokutasta maska vraga, oko čijeg se vrata tijesno pripija vitka plavuša. |
![]() |
Slikarske rapsodije Ciklus slika “Maske” i “Atelijer” Nade Žiljak obiluje simbolikom, očiglednom kao i onom asocijativnom. Gotovo na svakoj slici otvaraju se nove i različite vizure, skrivene znakovitosti drugog plana, trećeg, ili naprosto novog, koji nastaje svakim ponovljenim gledanjem-čitanjem. Pozornom gledatelju, simbolika ovih slika nameće se kao neiscrpan izvor čulnosti; kao veličanstvena slikarska rapsodija. Ona priziva i svijest i podsvijest, i znano i mitološko prihvaćanje naslikanog, ali bez egzistencijalne mučnine; što više, uz ugodu i uzbuđenje primjereno spremnosti gledatelja da se prepusti ovoj jedinstvenoj umjetničkoj maštariji. |
![]() |
Erotika je naslikana toplinom boja i njezinom “dubinom” u koju ponire pogled privučen tajanstvenim silama. U tom se zgusnutom slikarskom prostoru javljaju kratki, ali precizni crteži pokreta, gesti, pohotnih ruku, posesivnih prstiju, obnaženih bedara, ispruženih tijela, zavodljivih pogleda, meke puti. Dovoljno je prepoznati unutar vitkih figurica, tek jednu, dvije, tri, karakteristične crte koje otkrivaju svu bludnost ili nevinost njihova odnosa. |
![]() |
Slike Nade Žiljak nisu jednostavne kompozicije, lakog čitanja. Naprotiv. Ugodu njihova gledanja dorađuju mnoga sitna iznenađenja, oblikovna i koloristička supotstavljanja osnovnoj temi. Tako dvije crvene forme u pozadini ove slike, kao da najavljuju moguću opasnost. I u donjim slojevima slike koloristička struktura nagovješta prolaznost. Desno uz mačku, kao da se slute još neke figure, pričinja nečija nazočnost. Duljim gledanjem slike prvotna se idila nije raspršila, ali je postala upitna njezina nevinost, ili barem njezin dugotrajni opstanak. To je složena kompozicija, koja uz osnovni romantični lajtmotiv ima čitavo mnoštvo tonaliteta, ritmova, kontrasta stopljenih u slikarsku harmoniju koja se i ne mora rastavljati u svoje dijelove, već naprotiv, treba se gledati kao cjelovita čulna punoća. |
![]() |
Kao što u glazbi postoje kompleksnije i sadržajnije kompozicije tako i u slikarstvu Nade Žiljak postoje jednostavnije, toplije, komornije i romantičnije slikarske kompozicije. U usporedbi sa slikom velikog formata “Plava livada s mačkom”, slika “Zaljubljene maske” manja je formatom i drugačija sadržajno-formalnim sklopom. Kao što naslov najavljuje, boje potvrđuju svježu zelenkasto žutu, s dodirima ružičaste. Boje su to optimistične, obećavajuće. Njihova simbolika proljeća i probuđene prirode u potpunosti odgovara sadržaju sljubljenih maski. Slikarica im je dala svoj koloristički blagoslov i postigla uzbudljiv doživljaj zaljubljenosti. Iskrenost osjećaja na slici ničim nije ometena, narušena ili dovedena u pitanje. Ova slika je čista oblikovna i bojena radost uzajamnosti osjećaja. I otvoren poziv publici da podijeli radost naslikanog. |
![]() |
Atelijerske erotske pustolovine |
![]() |
Erotska pustolovina Nade Žiljak počinje obrisnim crtama. Ona je, zapravo, poistovjećena sa slikarom koji u atelijeru, istinski promišlja karakteristične napetosti tijela golog modela. Istodobno ona je slikarica slikara koji promatra i otkriva privlačnost akta. Crtački pojednostavljeno, ali znakovito, umjetnica oblikuje svoju ispruženu modelinu dok izaziva umjetnikovu pozornost. |
![]() |
Povezujući motiv maski i atelijera, Nada Žiljak uspostavila je logičan most između krabuljne i umjetničke usredotočenosti na čulnost. I umjetnost i maškare pretendiraju na izigravanje uobičajenog. Izdvojeni iz “životnih pravila igre”, unutar koje svatko ima neku životnu ulogu i napisane scenarije ozakonjene društvenim moćima, tek umjetnici i maškare, skinuli su ovdje svoje dnevne maske “prosječnosti”. Drugo lice njihove stvarnosti okupira umjetničinu pozornost već nekoliko godina. Zbilja koju oslikava Nada Žiljak u ciklusima “Maske “ i “Atelijer” jest erotika kao temelj jestvu, kojoj je posvetila brojne kompozicije. Njima iskazuje fino nijansirane odnose erotike i slikarstva. Ti su odnosi oba ciklusa stopljeni u uzbudljivu cjelinu. |
![]() |
Načelo dvojnosti i upitna dvoličnost |
![]() |
Slika “Plavi trosjed” iz 2004. na simboličan način govori o dualizmu. Dominantna plava boja protkana je sitnim efektima žute koja se javlja i iznad i ispod trosjeda. Time je postignut lebdeći ugođaj prostora. Međutim, muška i ženska figura lijevo u slici tijesno su pripijene, okrenute jedna drugoj leđima. Slikar i model? Kao da su vezani na neki nevidljivi stup. Stup srama? Muž i žena? Osuđeni na nerazdvojnost? Zajedno, ali uvijek nasuprotni. Ženska osoba kao jin (zemlja, pasivnost, popustljivost, tamno, slabo, ženski prirodni princip) i muška kao jang (nebo, aktivnost, čvrsto, jako, svijetlo, muški prirodni princip). Simboli nerazdvojivih suprotnosti na čijim jedinstvu funkcionira život. To još nije sve. Na trosjedu iznad njih se ispružila mlada djevojka plave kose. Pozira, vabi, čeka. Boje potkrijepljuju požudu, izazivaju vrckave misli iskricama nedorečenosti, plavu snovitost, samotnjačku samodostatnost. Pobjedničku slavu? |
![]() |
U brojnim slikama u oba ciklusa Nada Žiljak položajima i izrazima svojih protagonista otkriva različite vrste dvoličnosti. Poput književnika Durrella koji joj je otkrio mnoga iskustva i različite spoznaje o ljudima, nikad ne osuđujući ih, tako i Nada Žiljak u svom izgrađenom i vrlo osobnom načinu crtanja figura, zna minimalnim pomacima crte stvoriti vrlo živu i uvjerljivu gestu. Od slike do slike, od lika do lika, u neznatnim iskrivljenjima, pojačanjima i napetostima crte očitavaju se suptilnost, sebičnost, opakost, milina, putenost, predanost, depresija, gorljivost i tako dalje. Premda je često riječ o gotovo piktografskim naznakama ljudskih figura, vješt crtež slikarice otkriva moguće kretnje i pripadajuće osjećaje. Oni su višesmisleni, a često postavljeni kao trajni upit o pragmatičnoj dvoličnosti. |
![]() |
Slikama iz ciklusa “Atelijera”, jednako kao i onim iz ciklusa “Maski” umjetnica je ostvarila svjetlosne i ritmičke napetosti, slikarsku dramatiku, koja grije i rashlađuje naše uvriježene stavove o erotici, provocira promišljanje društvenih odnosa, zove da preispitamo moral i licemjerje. Jedna od slika, koja nas upućuje na povijesnost atelijerske erotike je slika “Dodir” iz 2004. U smeđe ružičastom tonu na slici stoje dvije figure. Model i slikar. Ona je svučena do koljena i kontrapostno postavljena u klasičnu pozu starogrčkih Venera. Glava joj je nakošena te ima izraz ljupkosti i nevinosti Botticellijeve “Venere”. Muškarac, za razliku od nje vitke, je podeblji s ispruženom rukom prema modelu. Crna kosa i brada kao i odjeća, koja podsjeća na starorimsku togu, pomiče priču u rimsku zadivljenost starogrčkom skulpturom. Slika doista djeluje kao “izguljena freska”. Njezina koloristička struktura je u ulozi vremeplova. Potencira doživljaj starine. Istodobno umjetnica aktualizira kulturnu “kolijevku” suvremene, kao i vlastite umjetničke erotike. Erotika je, nedvojbeno, trajna umjetnička preokupacija. |
![]() |
Slikarsko sladostrašće |
![]() |
Ljepota djela novih ciklusa Nade Žiljak proizlazi iz razborite erotske misli i bogatog slikarskog sustava. To su slike pomaknutog realizma, virtualnih oblika, izmaštanih situacija i konkretnih slikarskih kompozicija, koje se tek uvjetno mogu smatrati nadrealističnim. |
![]() |
Nada Žiljak je veliki majstor malih pokreta. Na slikama ovog ciklusa njezini protagonosti djeluju živo i plastično. Neznatnim slikarsko crtačkim zahvatima uspostavljena je dovoljna snažna simbolika koja ih određuje u nakanama. Ona ne robuje bojama, tako da crvena nipošto nije obvezatni simbol erotike. Naprotiv. Slika “U atelijeru 9” plamti proljetno zelenom bojom, upravo u onoj polovini slike gdje su dvije nage figure. Tek naznaka položaja ruke na ženskom tijelu, odaje seksualnu igru. Ali boje sugeriraju probuđenu prirodu, zaljubljenost koja zbližuje parove u temeljnoj misiji trajnosti života. |
![]() |
Simbolički prikaz tog moćnog “zagrljaja” Prirode u kojem su ljubavnici uhvaćeni kao ribe u mrežu, naslikala je Nada Žiljak na slici “U atelijeru 4”. Dva gola krhka tijela svinuta jedna prema drugom lučno poput riba koje se pračakaju kako bi spasile svoj život, postavljena su nasuprot tamnog medvjeđeg krzna, koji zbog svoje dominantne kolorističke pozicije na slici ne djeluje kao tepih već kao moćni simbol prapočetaka, špiljskog doma, prirodnog skloništa. Nasuprot njemu je štafelaj, jednako nježan kao i ljubavnici. Mračno krzno odvlači pogled od golih tjelesa, od štafelaja, i nameće se svojim prirodnim, dobroćudnim, dlakavim i toplim pokroviteljstvom. |
![]() |
Cijeli ciklus “Atelijera” kao i “Maski” nije, međutim, nužno erotski. Ima slika u ciklusu “Maski” koje pokazuju radosne rasterećene maske, grupe ljudi, prolaznike, jednako kao i slika u ciklusu “Atelijera” gdje su slikar ili slikarica osamljeni ili u razgovoru s prijateljicama. Ali u kontekstu cjeline, slikaričina potraga za odgovorima o naravi erotike, kako oblikovne tako i suštinske, može se ipak išćitavati u svakoj slici ovih ciklusa. I u slikama osamljenosti, ili mirnoj studiji akta, leži misao o potrebi dokazivanja vlastitog postojanja. |
![]() |
Sama opružena u atelijeru pred naslikanom slikom, svinuta u luku, naslikana slikarica kao da traži uzajamni dodir s vlastitom imaginacijom. Nada Žiljak slika intelektualnu žudnju. Slika stvaralaštvo kao duhovnu potrebu za sjedinjenjem s izvorištem vlastita duhovna nadahnuća. Zato su i slike osamljenosti u atelijeru, u kojima preteže siva i crna, u kojima su osamljene figure pognutih glava, stisnutih tijela, zbog čega djeluju tjeskobno, jednako erotične. One izražavaju umjetničku pohotu za duhovnim nadahnućem, čulnu strast za stvaranjem, intelektualnu nezasitnost za ovladavanjem forme, napetost u očekivanju trenutka potpune predanosti stvaralačkom činu i konačno postizanje duhovne opuštenosti koja rađa djela. Niz turobnih slika u ciklusu “Atelijer” govore o stvaralačkoj i umjetničkoj depresiji, koja se javlja kao nužna praznina spremna za novo duhovno ispunjenje. | ![]() |
Umjesto zaključka Nada Žiljak stvorila je dva značajna ciklusa slika “Maske” i “Atelijer”, koji su nastali istodobno u razdoblju od 2001.-2004. te koji obogaćiju njezin bogati i plodan slikarski opus. Ti su tematski ciklusi rađeni različitim tehnikama, od pastela do akrilika kao i u njihovim kombinacijama. Oba se ciklusa mogu analizirati po tematskom i formalnom ključu, premda je umjetnici tema više poticaj nego konačni cilj. Spoj boje i crteža u suvremenom tretmanu na originalni i individualni način čine ove slikarske cjeline profinjenim i skladnim. U tradiciji moderne apstrakcije i nadrealističke slobode Nada Žiljak nalazi prostor za stvaranje vlastitih svjetova. Ciklusi “Maski” i “Atelijera” svježi su i novi. Oni potvrđuju Nadu Žiljak kao umjetnicu neiscrpne snage, duboke osjećajnosti i slikarske razboritosti. Branka Hlevnjak |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
Samostalne izložbe 1981. Zagreb, Galerija INA, Slike 1982. Zagreb, Galerija Kamensko, Slike Zagreb, Galerija Nikola Tesla, Slike 1983. Zagreb, Galerija Zagreb, Slike i crteži 1984. Zagreb, Galerija IKRO Mladost Zagreb, Galerija, Konferencija za aktivnost žena u društvenom razvoju, Slike i crteži 1988. Zagreb, Galerija Klub 42, Crteži Zagreb, Galerija Trešnjevka, Slike 1990. Zaprešić, Knjižnica Ante Kovačić, Slike i crteži 1991. Zagreb, Galerija Kontempora, Slike Zagreb Studio galerije Karas, Slike 1992. Bjelovar, Muzej grada Bjelovara, Slike i crteži 1993. Zagreb, Galerija Kontempora, Slike 1994. Križevci, Galerija Ars, Slike Budapest, OTP Bank Galéria, Slike Zagreb, Galerija Vugrin, Slike Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, Slike i crteži Karlovac, Likovni salon Ljudevit Šestić, Crteži tušem i kistom Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, Slike i crteži Đakovo, Dijecezanski muzej, Slike i crteži 1995. Gospić, Muzej Like Gospić, Slike i grafike Zagreb, Galerija Duh, Obale pune tišine Rasinja, Galerija Škatulka, Akvareli Zagreb, Galerija Židovske općine, Na obali Galilejskog jezera Otočac, Narodno sveučilište, Slike i grafike Velika Gorica, Galerija Kordić, Na prostirci od neba i tla Zagreb, Galerija Instituta Ruđer Bošković, Slike Kairo, Muzej moderne egipatske umjetnosti Graz, Flughafen, Die Farbe im Raume der Zeit 1996. Zagreb, Društvo Podravec, Vedrina jutra Zagreb, Dom umjetnika Hrvatske, Akvareli Asbach, Museum Kloster, Dvije generacije u hrvatskom slikarstvu s A. Kinertom Pakrac, Starogradska vijećnica, Pamćenje Zagreb, Galerija Forum, Slike |
Vinkovci, Gradski muzej, Albert Kinert i Nada Žiljak Bihać, Galerija, Grafike Sarajevo, Galerija, Grafike Čazma, Zavičajni muzej, Crteži i akvareli Novalja, Galerija Era, Slike i akvareli, Kao vjetar kao more Rijeka, Muzej grada, Grafike (s Z. Pozaić i N. Arbanas) Parz, Künstelerzentrum, Kontakte “Grenzelos” (s grupom 91) 1997. Starigrad, Galerija Jerolim, Crteži Kijev, Nacionalni umjetnički muzej, Slike Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, V. Devidé - N. Žiljak “Haibuni” Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina V. Mc Master - N. Žiljak “Vezani za toranj” Zaprešić, Galerija Razvid, Bakropisi Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, Tam čist pod strehom,Ilustracije 1998. Pečuh, Müvészetek Háza, Pasteli Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, Ljubavna režanja, Ilustracije Gornja Stubica, Galerija dvorca Oršić, Pjesma o sjaju vode 1999. Piešt’any, Slovačka, Galerija MM Zagreb, Galerija FER Umag, Muzej grada Umaga 2000. Bratislava, Slovačka, Národné Osvetové Centrum Zagreb, Francuska čitaonica, Ilustracije Sv. Ivan Zelina, Nada Žiljak, Slike 2001. Zagreb, Izložba darovanih slika, K.B. «Sestre milosrdnice» 2002. Pečuh, Müvészetek Háza, Pasteli Sv. I Zelina, galerija Sv. I. Zelina 2003. Opuzen, Likovni salon Opuzen Zagreb, Galerija ARS hrvatske kulturne zaklade Rijeka, galerija DAR 2004. Vinkovci, galerija Slavko Šohaj Osor, Galerija grada Osora Sv. I Zelina, galerija Sv. I. Zelina Varaždinske toplice, 2005. Zagreb, Vatroslav Lisinski Mostar, salon galerije Jelić 2006. Osijek, Vernissage Unešić, Župni dvor |
NADA ŽILJAK Rođena je u Zagrebu 1944. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1967. i specijalku 1970. godine u klasi Alberta Kinerta. Slobodni je umjetnik. Radi u mnogim tehnikama: ulje na platnu i papiru, crteži, akvareli, pasteli, grafika; suha igla, bakropis, linorez. Svoje radove prikazala je na pedesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Egiptu, Njemačkoj, Mađarskoj, Grčkoj, Ukrajini.. Radovi joj se nalaze u svjetskim muzejima i privatnim zbirkama. O njenim slikama, ilustracijama i crtežima objavljene su monografije iz pera Branke Hlevnjak i Đure Vanđure. Prikazi i kritike sakupljeni su na stranicama: http://www.geocities.com/galzelina/ http://www.gallery-hr.com http://www.ziljak.hr |
![]() |