galerija Vernissage, Osijek 2006.

„Zagrljaj“ po Branislavu Glumcu

I ovom izložbom – simboličkoga naslova «Zagrljaj» - Nada Žiljak provjerava, propituje i osvježava svoj davno započeti likovni rukopis i njegovu ukupnu strukturu: kolorizam, motiviku, misaono-poetski kontekst. Oduvijek je bila slikarica u jakom no zauzdanom odnosu s bojom koja je sazrijevala u skali od poentilističkog pa sve do energetskih mrlja i gustih (ili manje gustih) aplikativnih poteza koji su tražili vlastitu cjelinu i smislenu zatvorenost. Nije se raspršivala u tom obilju boja, naprotiv, situirala ju je i grupirala u određene tematske cjeline razmeđene između strožije figuralnosti i one koja izmiče strogosti i biva izmiješana cvjetnim, apstraktnim i neprenaglašeno nadrealnim konceptom. Pejzaž, tijelo/figura, mrtve prirode, atelijerski prostori i predmeti, flora i fauna – eto to bi okvirno mogle biti slikaričine glavne motivike. U tim objekcijama i vizurama oko i ruka Nade Žiljak naprosto sretno plivaju! Čak bih rekao: radosno. Slobodno. Predaju se bez prisile i onog što bismo pomodno danas nazvali: rođenjem i rađanjem slike s predumišljanjem, pod svaku cijenu! Tih estetskih i konjukturnih prisila Nada je Žiljak oslobođena. Čini sliku iz duboke unutarnje emotivne i vizualne potrebe. Što se jasno i sugestivno iščitava i na ovim slikama ovećega formata gdje je tjelesno/voluminozno sfumatično spojeno i ukomponirano u kolorističke mreže i «rasutosti». Mogli bismo o ovom ciklusu govoriti i kao motivski e r o t i č n o m.  No više u naznakama i koncepcijskim slutnjama, obrisima koji izlaze odnekud iz prostornih dubina, visina i planova. I tada, kad izdužene i opoetizirane figure lebde i izranjaju iz prostora i u nj, uvijek se događa ono važno kolorističko i svjetlosno sudaranje i usaglašavanje. Harmonizacije i katkad  posve oprečnih nanosa koji daju slici unutarnju dinamiku, pokretljivost, ljepotu. Nada  Ž i l j a k  kultivira tu Lj e p o s t  slike, nikako retorički, već likovnim instinktom i umijećem. Ona posve sigurno zna što je i tradicijsko i recentno, što je u suptilitetu prošloga i u kušnjama modernoga. Pišući u nekoliko navrata o slikarstvu Nade Žiljak ispisao sam i određenje da je ono: ozbiljno. I jest. Ali u percepciji posve oslobođene ozbiljnosti, bez zanatskih varki i trendovskih, anegdotalnih, surogata. Ostajem i nadalje pri toj procjeni. S tim što ta ozbiljnost u sebi nosi onu uvijek važnu kreativnu  i g r i v o s t  koja sliku čini i  č i n o m  i uzbuđenjem. Zanatskom i znalačkom strukturom ali i inventivnom optičkom sanjarijom. Svijetom za sebe, a motriteljevu oku ponuđena na užitak!

Branislav  G l u m a c