Tonko Maroevic o Nadi Žiljak

Odrasla u slikarskom ambijentu i vrlo brzo sazrela u prepoznavanju vlastitih izražajnih mogucnosti, Nada (Kinert) Žiljak se relativno sporo odlucivala izaci u javnost sa svojim radovima. Kada je, medutim, nakon više no desetljetnog rada i rasta u ateljerskoj izdvojenosti, startala takoder s izlagackim projektima, zaredala je s individualnim prezentacijama u razlicitim tehnikama i disciplinama, te se predstavila i s nizom posebnih ciklusa izrazitih ikonografskih programa i ambicioznih motivskih pobuda. Riješivši pitanje osobnog identiteta, kako u odnosu na ocevu umjetnicku karizmu i autoritet ucitelja, tako i naspram eventualnog blizanackog kompleksa, odlucno je progovorila na svoj nacin o svemu što joj je lirski nagon i likovni temperament omogucavao: o ljubavi i smrti, o rastu i ulancavanju, o biološkim konstantama i mijenama u prirodi, o životodajnoj klici i plodonosnim miješanjima, o zemaljskim podlogama i kozmickim prodorima, o oblikovnim suglasjima i koloristickim sazvucjima...
Individualni nerv se ocituje ponajprije u karakteru poteza, u nacinu vodenja linije i ocrtavanju traga, znaka. Svojstvenu narav iskazuje i u shvacanju prostora, u tretiranju plohe kao ekrana intimistickih, onirickih projekcija, a specificna joj je i paleta izrazito kontrastnih odnosa toplih i hladnih boja, bez predrasuda i straha od apartnog registra visokih i piskutavih tonova. Svaki potez na papiru neravnodušan je rez i zasjek, dinamican otisak gotovo ekstatickog raspoloženja, a bjeline i praznine cuvaju napon povlaštenih trenutaka i prijece da se intenziteti ne izgube u hipertrofiji i zasicenosti, prljavštini i neodredenosti. "Klinasto pismo" Nade Žiljak ima ne samo prvotnost ideograma, pa možda i izravnost kojom je prapovijesni lovac fiksirao energetske impulse priželjkivanih životinja, nego cak i onu emanaciju "zadržanih sila bica" (da se tinovski ispomognemo) što ih okamenjeni fosili riba i ptica proniješe kroz daleka i duboka tisucljeca.
Gotovo pateticna ozbiljnost pristupa ne podrazumijeva pretjeranu i morfološku originalnost. Dapace, autorica njeguje sasvim osobni diktus ali sa sviješcu o golemim povijesnim dugovanjima, kako na ontogenetskoj apscisi tako i na filogenetskoj ordinati. Uz nemimoilaznoga izravnog pretka, kritika se s razlogom u njezinu slucaju prisjeca Kleea, Wolsa, Chagala, pa i Arcimboldoa i Rothkoa (i Dora, pridodaje s nježnošcu blizanka joj Dora). Širina pobudenih asocijacija govori, sa svoje strane, kako nije rijec o nekoj jednoznacnoj posudbi, vec o raznolikim asimiliranim afinitetima i traženju vlastita mjesta na presjecištu inace divergentnih pristupa i stilskih opcija. Osnovne kulturološke premise, dakle, mogle bi se naznaciti kao baština nadrealizma i enformela. Slikovitost bi se ostvarivala na podrucju nekakve kurzivne figuracije, a autonomija geste teži pak voluntarizmu apstrahiranja.
Crtacka sintaksa Nade Žiljak tvori recenice evidentnoga palucanja i plamsanja, a kromatska ljestvica pritom dograduje protege prizivanja i prividanja. Transcendirajuci fizicka ogranicenja korištenih sredstava i ikonickih referenci, ona ne može biti puko ilustrativna niti kada pred sebe postavi upravo takve zadatke. Stoga nije cudno da se cešce odlucuje za tematske krugove jakoga simbolickog naboja, za stihove ili tekstove biblijskoga ishodišta odnosno motive i cikluse kozmološkoga, religioznoga nadahnuca. Primjerice, a primjer je sretan, kad se opredijeli za likovnu interpretaciju pjesnickoga opusa Karola Wojtyle. Poznatiji kao rimski papa, taj je književni autor autentican tumac i zagovornik jedne snažne vizije božje nazocnosti medu ljudima, pa i sublimacije egzistencijalne tjeskobe u najširoj ontološkoj perspektivi. Ako se i ne može u svemu takmiti s teološkim implikacijama govorenja Svetoga Oca, naša slikarica ga može ravnopravno slijediti u metafizickoj otvorenosti pobudenih slika, to jest smjelo i ponizno (u gotovo podjednakoj mjeri) odgovoriti na izazov onostranosti što ga predstavljaju (postavljaju) brojni fenomeni ovozemnog postojanja.
Pogledamo li raspone videnja i oživljavanja u ciklusu nadahnutom Wojtylinim pjesništvom, zacudit ce nas bogatstvo i raznolikost. Istina je da prevladavaju uznositi himnicki glasovi i svecana koralna povezanost elemenata, ali Nada Žiljak umije konkretizirati svaku zgodu, bilo da je rijec o pretežno antropomorfnim akumulacijama ("Suputnicima", "Misao je cudnim prostranstvom") bilo o spletovima ili strukturama u kojima se zrcale prirodna pocela ("Pjesma o neiscrpnom suncu", "Pjesma o sjaju vode"). Polarizaciju bismo takoder mogli izvesti i s obzirom na jace introspektivne ili pak ekstrovertne naglaske ("Otpocinje razgovor sa samim sobom", "Otpocinje razgovor s Bogom"), a valjda i u odnosu na ishodišne krajnosti ("Bojazan koja pociva u pocetku", "Nada koja nadilazi kraj").
Doista, u znaku homonimije, Nade, autorica želi nadmašiti ogranicenje svojega medija i podijeliti svoje sudjelovanje sa svim ljudima "dobre volje". Možda se pritom pomalo poistovjecuje i sa starozavjetnim ili novozavjetnim ("Jakov", "Ivanova molba ") dionicima naviještenih milosti. Kako bilo, svojim ritmovima i skladovima, svojim strepnjama i treperenjima hvata korak s relevantnom duhovnom baštinom, a svojim procucenim iskazom ispunja preuzetu ulogu zauzeta, pristrana svjedocenja.